| |
|
Númellotë
|
Silmarillion se sastoji od pet dijelova:
 1. Ainulindale (Pjev Ainura) – nastanak Ea-e, tj. svijeta
2. Valaquenta (O Valarima) – opis Valara i Maiara, natprirodnih bića na Ea-i
3. Quenta Silmarillion (Povijest Silmarila) – povijest zbivanja prije i za vrijeme Prvog doba, što čini velik dio knjige
4. Akallabeth (Propast Númenora) – povijest Númenora i propasti njegovog naroda, što se zbiva u Drugome dobu
5. O prstenovima moći i Trećem dobu – kratak pregled činjenica koje su dovele do zbivanja u Gospodaru prstenova i odigravale se u njemu.
Ova knjiga, koja se sastoji od pet dijelova, neformalno je povezana s Bilbovim trodijelnim "Prijevodima s vilenjačkog", koji se spominju u Gospodaru prstenova.
Svaka od tih pet cjelina je u početku bila zasebno djelo, ali su kasnije po Tolkienovoj želji bile izdane zajedno. Kako je J. R. R. Tolkien umro prije nego što je u potpunosti mogao prepraviti mnoge legende, Christopher je "očistio" materijale koje je njegov otac napisao u kasnijem dobu te njima popunio knjigu. U nekoliko slučajeva, stavio je potpuno nov materijal.
Silmarillion, zajedno s ostalim zbirkama Tolkienovih djela kao to su Nedovršene pripovijesti, Avanture Toma Bombadila, te Putovi navijek idu još dalje, sačinjavaju široku no istovremeno nepotpunu pripovijest koja opisuje svijet Međuzemlja u kojem se događa Hobit i Gospodar prstenova. Povijest Međuzemlja (History of Middle-earth) je 12-tomni pregled procesa koji je doveo do publikacije Gospodara prstenova i Silmarilliona i sadržava Tolkienove početne grube nacrte te komentare Christophera Tolkiena.
Silmarillion je složeno djelo koje istražuje širok spektar tema inspiriran mnogim starim, srednjevjekovnim i modernim izvorima, uključujući finsku Kalevalu, hebrejsku bibliju, sage Norse (priče o staroj skandinavskoj i germanskoj povijesti), grčku i keltsku mitologiju, te Prvi svjetski rat. Na primjer, značenje imena vrhovnog bića, Eru Ilúvatara ("Jedini", "Onaj koji stoji sam", "Otac svega") je posuđeno iz mitologije Norse. Arhaičan stil i važnost Ainulindale nalikuje onome iz Novog zavjeta. Otočka civilizacija Númenora sliči na Atlantidu; jedno od imena koje je Tolkien dao tom otoku je Atalante (Potonula), iako je ime dao u vilenjačkoj etimologiji. Neka od značajnih poglavlja u knjizi su: Pjev Ainura, O Berenu i Lúthien, Túrin Turambar (usko vezan uz Narn i Chîn Húrin – Pripovijest o Húrinovoj djeci), O Tuoru i padu Gondolina, O Earendilovu putovanju i Gnjevnom ratu.
Nastanak teksta
Najraniji nacrti priča za Silmarillion datiraju još iz 1925. godine, kada je Tolkien napisao "Skicu mitologije". Međutim, koncept likova, tema i specifičnih priča je nastao 1917. kada je Tolkien, tada britanski časnik koji se vratio iz Francuske za vrijeme Prvog svjetskog rata, ležao u vojnoj bolnici a kasnije kod kuće zbog tzv. "rovovske groznice". U to je vrijeme svoju rastuću zbirku pripovijesti nazvao Knjiga izgubljenih pripovijesti (što je postalo ime za prva dva toma Povijesti Međuzemlja (HoME). Te pripovijesti su imale za svrhu obuhvatiti englesku mitologiju, s namjerom objašnjenja podrijetla engleske povijesti i kulture.
Mnogo godina poslije rata, ohrabren uspjehom Hobita, Tolkien je predao nepotpunu ali razrađeniju verziju Silmarilliona svom izdavaču G. Allenu & Unwinu, no oni su to odbili zato što je bilo mračno i "previše keltski". Izdavač je umjesto toga zamolio Tolkiena da napiše nastavak Hobita, koji je postao njegova najvažnija knjiga: Gospodar prstenova.
No Tolkien nije potpuno digao ruke od Silmarilliona. Zapravo, smatrao ga je svojim najvažnijim djelom (prema predgovoru u Silmarillionu), vidjevši u tim pripovijestima postanak Međuzemlja i kasnije događaje opisane u Hobitu i Gospodar prstenova. Ponovno je počeo rad na njemu nakon što je završio Gospodara prstenova, te je žarko želio ta dva djela tiskati kao jednu knjigu. Ali kada je postalo jasno da to neće biti moguće, Tolkien se posve posvetio pripremi izdavanja Gospodara prstenova.
U kasnim 1950-ima Tolkien se ponovno primio rada na Silmarillionu, ali mnogi njegovi rukopisi iz tog doba odnosili su se više na teološka i filozofska pitanja nego na same pripovijesti. Za to vrijeme mnogo je pisao o temama kao što su priroda zla na Ardi, podrijetlo orkova, običaji vilenjaka, priroda i ponovno rođenje vilenjaka, "ravni" svijet, Sunce i Mjesec. Do tada su se u neke fundamentalne aspekte tog djela, koji su vukli korijenje iz najranijih nacrta pripovijesti, uvukle ozbiljne sumnje te se činilo da je Tolkien osjećao potrebu riješiti te probleme prije nego što izađe sa "završnom" verzijom Silmarilliona. No bilo kako bilo, osim u nekoliko iznimaka, nije mnogo radio na pripovijestima u godinama prije smrti.
Nakon Tolkienove smrti
 Nekoliko godina nakon očeve smrti, Christopher je sastavio Silmarillion. Njegova nakana je izgleda bila što više koristiti posljednje rukopise svog oca, kao i držati unutrašnje konstante (i konstantu s Gospodarem prstenova). Kao što je objašnjeno u Povijesti Međuzemlja, Christopher je za to koristio mnoge izvore, oslanjajući se na one koje je njegov otac napisao poslije Gospodara prstenova, a također i one iz 1917. iz Knjige izgubljenih pripovijesti kako bi popunio dijelove pripovijesti koje je njegov otac planirao napisati, a nije. Jedno kasnije poglavlje Quente Silmarillion, koje nije bilo preinačeno još od ranih 1930-tih, morao je konstruirati praktički od početka. Završni rezultat koji je uključivao geneologiju, mape, indeks i prvi put objavljenu vilenjačku listi riječi, izašao je na svjetlo dana 1977. godine.
 Zbog Christopherovih proširenih objašnjenja (u Povijesti Međuzemlja) o tome na koji način je sastavio objavljeno djelo, među čitateljima se mnogo debatiralo o Silmarillionu. Christopherova zadaća je općenito prihvaćena kao vrlo teška zbog stanja u kojem su bili tekstovi njegova oca u vrijeme njegove smrti: neki od kritičnih tekstova nisu više bili u posjedu Tolkienove obitelji, a njegova zadaća je bila da brzo preleti kroz veliku količinu materijala. Sam Christopher otkriva u kasnijim tomovima Povijesti Međuzemlja mnoge ideje koje se ne slažu s izdanom verzijom Silmarilliona. Sugerirao je da je mogao predočiti posve drugačije djelo da je imao više vremena i dostupnost svim tekstovima. No bio je pod dosta velikim pritiskom izdavača i zahtjevima očevih čitatelja za što bržim izlaskom knjige. Neki čitatelji smatraju da su pojedini dijelovi Silmarilliona više produkt sina nego oca, i kao takvi, njihovo mjesto u kanonskom Međuzemlju je stvar za pravu debatu.
U listopadu 1996. Christopher je zamolio Teda Nasmitha da mu ilustrira neke stranice za knjigu, za prvo ilustrirano izdanje Silmarilliona. Izdan je 1998., a drugo izdanje je objavljeno 2004. s izmjenama i dodatnim Nasmithovim crtežima.
1980-tih i 1990-tih Christopher je objavio većinu očevih rukopisa vezanih za Međuzemlje kao 12-tomnu "Povijest Međuzemlja".
Kao dodatak izvorima i ranijim nacrtima nekih dijelova Gospodara prstenova, te knjige uvelike proširuju originalni materijal u Silmarillionu, a u mnogim slučajevima se razlikuju od njega. Toliko je mnogo toga što je Tolkien želio revidirati ali je samo skicirao kao bilješke, pa su neki novi tekstovi izašli na površinu tek nakon Silmarilliona. Te knjige zapravo otkrivaju koliko su kasniji dijelovi Silmarilliona bili nedovršeni: neki dijelovi nisu nikad bili ponovo napisani nakon prvotnih Izgubljenih pripovijesti.
Srodni članci:
- The Shaping of Middle-earth
- The War of the Jewels
- Nedovršene pripovijesti – o knjizi
- Povijest Međuzemlja – o knjizi
- Hurinova djeca – o knjizi
- The Lost Road and Other Writings
|
|
|
|
| |
|
Citat tjedna |
Ali još i sad ima nade. Ja vam neću ništa
savjetovati da radite ovako ili onako. Jer ja vam ne mogu biti od koristi u samom
djelovanju ili smišljanju planova, niti u biranju između ovog i onog poteza, nego samo u
poznavanju onoga što je bilo i što jest, i djelomice onoga što će biti. Ali jedno ću vam
reći: vaša je misija na oštrici noža. Zastranite li i najmanje, stvar će propasti, i svi će
nastradati. Pa ipak, ima nade dok je god družina pouzdana.
Galadrielino zrcalo
Prstenova družina
|
|
|
| |
|
Preporučamo |
 |
|
|
| |
|
Izbor predloška |
|
|
|
| |
|
