Fëanor je jedan od najkontroverznijih likova u Tolkienovim djelima. Svojom vještinom i umom zaslužuje, uz Galadriel, biti nazvan jednim od najvećih vilenjaka u povijesti Arde. S druge strane, njegova zlodjela učinjena potkraj života i tragičan završetak, ostavili su velike posljedice i postali uzrokom mnogih kasnijih događaja i djela. Bio je zasigurno jedan od najutjecajnijih likova na raniju povijest Arde.

Rođen je za vrijeme najvećeg sjaja Valinora, 1179. godine Doba Drveća u Eldamaru od majke Miriel. Otac Finwë bio je vrhovni kralj Noldora te jedan od prvorođenih vilenjaka koji su se odazvali Oromëovom pozivu i slijedili ga u Valinor. Bio je visok, lijepa lica i zapovijedna duha, prodornih svijetlih očiju i gavranje crne kose. (Silmarillion, Algoritam) Otac mu je nadjenuo ime Curufinwë, no zbog njegova gorljiva duha i nepokolebljiva srca majka ga je prozvala Fëanaro, što znači "Duh vatre", te je pod sindarinskim oblikom tog imena ostao zapamćen u svim pričama. Rijetko je tražio ili primao savjete drugih, osim nakratko od svoje žene Nerdanel, te je bio vrlo odlučan u svim svojim namjerama i djelima. Od svih vilenjaka u cijeloj povijesti Arde imao je najoštriji um i najvještije ruke. Jedino mu je Galadriel bila jednaka, premda je njezin dar bio drugačiji. Um joj je bio mudriji, a srce pronicljivo, te je imala mogućnost uvida u srca i misli drugih, dok je Fëanor imao vještije ruke i um ispunjen mnogim znanjima koja su umrla zajedno s njime.

Rodivši sina, Miriel se osjeti satrvena duhom i tijelom jer je velik dio njezine snage unišao u njega, te je venula. Finwë je potražio Manwëov savjet, a Manwë je preda Irmovoj skrbi. No, nije dugo prošlo kada je njen duh napustio tijelo i otišao u Mandosove dvore odakle se nikad nije htio vratiti. Tako je u besmrtnom Valinoru Finwë ostao bez svoje velike ljubavi, a Fëanor u ranom djetinjstvu bez majke. Od tada je Finwë poklonio svu svoju ljubav sinu. Fëanor je u svojoj mladosti poboljšao Rúmilov rad (prvo pismo vilenjaka, izmišljeno u doba Fëanorovog rođenja) te tako osmislio pismo koje nosi njegovo ime i koje su Eldari od tada koristili. Prvi je među Noldorima otkrio kako se mogu izraditi krupniji i sjajniji dragulji od onih koji se mogu naći u zemlji. Ti su dragulji bili bijeli i bezbojni, a na svjetlu zvijezda su svijetlili modrim i srebrnim sjajem. Kako je njegova vještina rasla, a on neumorno radio, tako je s vremenom načinio i druge kristale kroz koje su se mogli vidjeti udaljeni predmeti. Spominje se također kako je najvjerojatnije upravo on svojom vještinom izradio palantire, a neki od njih su kasnije dani na dar Númenorejcima. Izradio je i Fëanorske svjetiljke koje se spominju u kasnijim pripovijestima Arde kao kristali iz kojih zrači jasna plava svjetlost, a ni vjetar ni voda nisu je mogli utrnuti.

Još je bio mlad kada je oženio Nerdanel, kći kovača Mahtana od kojeg je mnogo naučio, a najviše o izradi predmeta iz metala i kamena. Nerdanel je bila nepokolebljiva duha kao i Fëanor, ali mnogo strpljivija. Rodila mu je sedam sinova. 

S vremenom, Finwë se zaljubio u vanyarku Indis, Ingwëovom rođakinju, pa je uzeo za ženu. Fëanoru se nije sviđalo vjenčanje njegova oca i zbog toga nije mario za nju kao ni za svoju polubraću Fingolfina i Finarfina. Živio je odvojeno od njih, putujući po Amanskoj zemlji zaokupljen naukom, radom i zanatima u kojima je veoma uživao. Mnoge nesretne događaje koje je kasnije pokrenuo Fëanor vilenjaci su držali posljedicom razdora unutar Finwëove kuće, smatrajući da su mnoga mogla biti izbjegnuta da je Finwë pretrpio gubitak svoje voljene žene Miriel i ljubav poklonio moćnome sinu. 

Melkor je u to doba bio posve sam, utamničen u Mandosovoj tvrđavi već tri vijeka. Na koncu ga je Manwë, kako mu je i obećao, pustio na slobodu. Izašavši van i ugledavši slavu, blještavilo i blaženstvo Valinora, te vilenjake kako sretni i bezbrižni sjede do nogu Valara, preplavi ga bijes i zavist te ih zamrzi. Počeo je žudjeti za bogatstvom sjajnih dragulja, ali sve te osjećaje je dobro sakrio te stao hiniti prijateljstvo i ljubav prema vilenjacima. Ponizio se pred Manwëovim nogama i zamolio ga za oprost koji je i dobio. Njegove riječi i djela u tim vremenima su se činile toliko krasnima, a Valari i vilenjaci su se okoristili njegovim savjetima i moćima. Ponajviše je prijateljevao s Noldorima jer je smatrao kako su moćni i željni znanja koje im je on mogao ponuditi. Tako ih počeo podučavati mnogim stvarima. Tu je Melkor ugledao priliku za svoju osvetu pa je sijao sjeme laži i razdora među Noldorima.

U to doba Fëanor je bio na vrhuncu svoje moći te je napravio tvorevine koje su smatrane najslavnijim od vilenjačkih djela. U mislima je počeo premišljati kako bi mogao svjetlost dvaju Drveta sačuvati od propasti. Tako je napravio tri Silmarila, velika dragulja u kojima je bila zarobljena svjetlost Drveća. Nikad nije ustanovljeno kako i od kojeg materijala su načinjeni te ih nitko, pa čak ni Valari, nije mogao načiniti iznova.

Silmarillion – O Silmarilima i nemiru Noldora, str. 70. (Algoritam):
Oblikom bijahu nalik na tri velika dragulja. Ali sve do samog Kraja, kad se vrati Fëanor koji je pao prije nego što je Sunce bilo stvoreno i koji sad sjedi u Dvoranama iščekivanja i ne vraća se više svome rodu, sve dok se Sunce ne ugasi i Mjesec ne surva, neće se znati tvar iz koje su bili načinjeni. Doimala se poput kristala dijamanata, ali je bila čvršća od najtvrđeg kamena, te je nikakva sila unutar Kraljevstva Arde nije mogla ni oštetiti ni slomiti. A ipak je taj kristal Silmarilu bio kao tijelo Ilúvatarovoj djeci: tek kuća njegove unutarnje vatre koja je u njemu i u svakom njegovu dijelu i koja je njegov život. A unutarnju vatru Silmarila Fëanor načini pomiješavši svjetlosti Drveća Valinora koja još u njima žive, premda je Drveće odavna uvenulo i više ne svijetli. Stoga su čak i u tami najdublje riznice Silmarili sjali svojim svjetlom poput Vardinih zvijezda; a ipak, poput živih bića, uživali u svjetlosti i upijali je i vraćali u bojama još čudesnijim nego prije. Sve koji su živjeli u Amanu ispuni udivljenje i radost zbog Fëanorova djela. A Varda blagoslovi Silmarile da ih otada ni smrtno tijelo, ni nečiste ruke, niti išta zlo nije moglo dotaknuti, a da se ne oprži i ne usahne; a Mandos proreče da će sudba Arde, kopna, mora i zraka ležati u njima zaključana. Fëanorovo srce bješe čvrsto povezano uz ove tvorevine koje je sam izradio.

Fëanor je bio vrlo ponosan na svoje djelo i volio ih je više od ičega, osim od svojeg oca. Melkor, vidjevši ih, počne žuditi za njima te stane kovati planove kako ih ukrasti.

Sjeme laži koje je Melkor posijao među Noldorima počelo je rasti i širiti se, te su Noldori počeli rogoboriti protiv Valara. Posvađao je Fëanora s Fingolfinom i Finarfinom rekavši im da jedan drugome žele preoteti vrhovnu vlast nad Noldorima i očevu ljubav koja je Fëanoru mnogo značila, a Fëanoru je rekao da Fingolfin želi osporiti njegovo pravo na nasljeđivanje krune. Nato dođe do velikih nemira u Tirionu jer je Fëanor otvoreno počeo govoriti buntovne riječi protiv Valara i svoje braće. Tako je Fëanor u bijesu i svađi s Fingolfinom isukao mač u Finwëovim dvoranama na svog brata i prijetio mu smrću. Zbog toga su obojica pozvani pred Mandosa gdje je razotkrivena Melkorova urota. Fëanor je tada s ocem i svojih sedam sinova otputovao iz Valmara te na sjeveru sagradio čvrstu utvrdu Formenos gdje je smjestio riznicu dragulja i oružja. Ondje je čuvao i Silmarile. Razotkrivši Melkorove namjere, Valari ga odlučiše uhvatiti. Melkor je odlučio kako je došlo vrijeme za njegovu osvetu, pa je otišao do Formenosa i pokušao lažima pridobiti Fëanora na svoju stranu. No, Fëanorovo srce je i dalje bilo ogorčeno zbog poniženja pred Mandosom te ga je potjerao s praga. Vala je otišao osramoćen pa ode u južne predjele Valinora prozvane Avathar te se ondje udruži s Ungoliant, prastarim čudovištem u obliku pauka. Skovavši osvetu, zaputiše se na sjever prema Valmaru. U to vrijeme, želeći popraviti razdor među Noldorima, Manwë pozva vilenjake u svoje dvore. Ondje  su se Fëanor i Fingolfin pomirili. U taj čas Melkor i Ungoliant dođoše do Drveća, a ona isiše iz njih sve sokove te nastane tama po svoj zemlji. Svjetlo Drveća od tadašnjeg dana je bilo sačuvano jedino u Fëanorovim Silmarilima. No, Melkor se ondje ne zaustavi već otiđe do Formenosa gdje umori Finwëa i ukrade Silmarile. Valari su htjeli uz pomoć Silmarila ponovo oživjeti Drveće, ali to bi zahtijevalo njihovo uništenje. Fëanor nije htio da se njegovo jedinstveno i najslavnije djelo uništi pa ih uskrati Valarima.

Silmarillion – O bijegu Noldora, str. 83. (Algoritam):
No uto Fëanor progovori i gorko povika: "I za manje vrijednog kao i za najvrednijeg postoji ono djelo koje sam može izvršiti samo jedanput i u tom djelu počiva njegovo srce. Možda bih i mogao otključati svoje dragulje, ali nikad više neću načiniti ništa slično njima; pa ako ih budem morao slomiti, slomit ću time i svoje srce i biti umoren, prvi od Eldara u Amanu."

Tada dođe glasnik Formenosa s vijestima kako je Melkor umorio Finwëa i ukrao Silmarile. Nato Fëanor prokune Melkora, nazvavši ga Morgoth, Crni neprijatelj svijeta, pa u velikoj žalosti zbog gubitka Silmarila, ali najviše zbog očeve smrti, otrča iz Prstena usuda.

Fëanor se tada vrati u grad Tirion i sazva sve da dođu u kraljevske dvore te je tamo održao dug govor u kojem je nagovarao Noldore da ga prate svojom smjelošću u Međuzemlje kako bi osvetili ubojstvo svojeg kralja Finwëa i vratili Silmarile, te se oslobodili utjecaja Valara i "ropstva" u Valinoru. Mnogi su ga slijedili jer je u njihovim srcima zapalio plamen i želju da vide nove zemlje te osnuju kraljevstva kojima bi vladali prema vlastitu nahođenju. U tom govoru koristio se i Melkorovim lažima koje je već ranije taj pali Vala posijao među njima. Ondje su položili strahotnu prisegu Eruu prizivajući Manwëa i Vardu kao svjedoke.

History of Middle earth – Morgoth's Ring:
Then Fëanor swore a terrible oath. Straightway his seven sons leaped to his side and each took the selfsame oath; and red as blood shone their drawn swords in the glare of the torches.
"Be he foe or friend, be he foul or clean,
brood of Morgoth or bright Vala,
Elda or Maia or Aftercomer,
Man yet unborn upon Middle-earth,
neither law, nor love, nor league of swords,
dread nor danger, not Doom itself,
shall defend him from Fëanor, and Fëanor's kin,
who so hideth or hoardeth, or in hand taketh,
finding keepeth or afar casteth
a Silmaril. This swear we all:
death we will deal him ere Day's ending,
woe unto world's end! Our word hear thou,
Eru Allfather! To the everlasting
Darkness doom us if our deed faileth.
On the holy mountain hear in witness
and our vow remember, Manwë and Varda!"
Thus spoke Maedhros and Maglor, and Celegorn, Curufin and Cranthir, Amrod and Amras, princes of the Noldor. But by that name none should swear an oath, good or evil, nor in anger call upon such witness, and many quailed to hear the fell words. For so sworn, good or evil, an oath may not be broken, and it shall pursue oathkeeper or oathbreaker to the world's end.

No, Noldori nisu bili jednoglasni. Jedan dio je bio uz Fëanora, ali veći dio se priklonio Fingolfinu te su htjeli njega kao kralja. Tako je Fëanor sa sinovima i Noldorima koji su mu bili odani krenuo u potjeru za Morgothom u Međuzemlje. Fingolfinova skupina nije bila tako odlučna u tome, no ipak su krenuli za Fëanorom zbog riječi i obećanja koje je Fingolfin dao Fëanoru kada su se pomirili. Drugi pak Noldori, zbog ljubavi prema Valinoru i Valarima, ostali su te nisu htjeli poći za njima. Manwë je poslao glasnika Fëanoru koji ga je odvraćao od puta govoreći mu kako je Morgoth Vala i zbog toga ga Fëanor ne može bez pomoći Valara pobijediti. Također je Noldorima ponudio miran povratak u Valinor, osim onima koji su izrekli prisegu. Na to Fëanor odgovori:

Silmarillion – O bijegu Noldora, str. 90. (Algoritam):
"Tako dakle! Hoće li onda ovaj junačan narod poslati naprijed nasljednika svojega kralja samog u progonstvo jedino s njegovim sinovima, a oni se vratiti u svoje okove? Ali ako ikoji pođe sa mnom, kažem mu: Naslućuješ li tugu? I u Amanu smo je vidjeli. I u Amanu smo iz blaženstva sašli u jad. Drugo ćemo evo pokušati: kroz tugu pronaći sreću ili barem slobodu." I okrenu se glasniku kliknuvši: "Kaži ovako Manwëu Súlimu, Vrhovnom kralju Arde: ako Fëanor ne može svrći Morgotha, barem ne odugovlači da ga napadne i ne sjedi besposlen u tuzi. A možda je Eru u meni zapalio vatru veću nego što slutite. I za najmanju ranu koju ću nanijeti Neprijatelju Valara doznat će zadivljeni moćnici u Prstenu. Da, a na samom kraju oni će slijediti mene. Zbogom!" U tom času Fëanorov glas dođe toliko veleban i moćan da se čak i glasnik Valara pokloni pred njim kao onaj koji je dobio dostojan odgovor i ode; te su Noldori bili nadglasani.

Noldori su se zaputili prema Alqualondëu, nadajući se da će ondje dobiti podršku Telera te da će im oni dati lađe u kojima bi krenuli u Međuzemlje. No, Teleri im nisu dali svoje lađe ne želeći se suprotstavljati volji Valara. Fëanor nato pobijesni jer se plašio odugovlačenja, te je počeo bez dopuštenja Telera ukrcavati Noldore u brodove. Teleri su im se suprotstavili pa je tada Fëanorova skupina počinila Rodoubojstvo ubijavši Telere koji su im stajali na putu. Na to su u Alqualondë stigle i Fingolfinove trupe te, vidjevši pokolj i misleći da su Teleri iz zasjede napali Noldore na zapovijed Valara, pridružile su se Fëanoru u Rodoubojstvu. Nadvladavši Telere, Fëanor je preuzeo vodstvo nad Telerskom flotom. Kako je brodova bilo premalo za sve Nolfore, krenuli su dalje prema sjeveru k hladnom tjesnacu Helcaraxëu. Ondje su na visokoj stijeni ugledali taman lik za kojeg su neki vjerovali da je bio neki od Manwëovih glasnika ili sam Mando. On tada izreče prokletstvo koje se naziva Usud Noldora.
Silmarillion – O bijegu Noldora, str. 93. (Algoritam):
I začuše silan glas, svečan i strahotan, koji im naredi da zastanu i oslušnu. Nato se svi zaustaviše i stadoše mirno, a s kraja se na kraj vojske Noldora začu glas koji je izgovarao kletvu i proročanstvo koje se naziva Proročanstvo sjevera i Usud Noldora. Mnogošta su pretkazale mračne riječi koje Noldori nisu razumjeli sve dok ih poslije uistinu nije pogodio jad, ali svi su čuli kletvu izgovorenu protiv onih koji nisu htjeli ostati ni potražiti presudu i oprost Valara. "Suze ćete nebrojene prolijevati, a Valari će od vas ograditi Valinor i u nj vas više neće pustiti, te čak ni odjek vaše tužaljke neće prijeći preko planina. Fëanorovu kuću gnjev će Valara pratiti od zapada do krajnjeg istoka i pasti jednaka na sve one koji ga budu slijedili. Njihova će ih Zakletva voditi, ali i prevariti i uvijek im ugrabiti ono isto blago za kojim su se zakleli tragati. Na zlo će izaći svako dobro koje započnu i izdajom od roda do roda i strahom od izdaje ovo će se ispuniti. Zauvijek će ostati Lišenici. Vi ste nepravedno prolili krv svojega roda i uprljali Amansku zemlju. Krv ćete krvlju vraćati i živjeti izvan Amana pod Sjenkom smrti. I premda vam Eru nije odredio da umrete na Eäi, a nikakva vas boleština ne može napasti, ipak vas se može umoriti i umoreni ćete biti: oružjem, patnjom i tugom; pa će onda vage duše beskućnice stići u Mandos. Dugo ćete ondje boraviti i tugovati za svojim tijelima i premalo milosti naći, makar svi koje umoriste budu molili za vas. A oni koji izdrže u Međuzemlju i ne dođu u Mandos, postat će premoreni od svijeta kao od golema tereta, izblijedjeti i doimati se poput sjenki grizodušja u očima mlađe rase koja će doći poslije. Valari su rekli svoje."


Stigavši u Beleriand, Fëanorova vojska krenula je uz dugačak rukavac Drengist i stigla u Hithlum. Na koncu pak dospješe do dugog jezera Mithrim, a na njegovoj sjevernoj obali podigoše logor. Ali, Morgothova vojska, pobuđena bukom i svjetlom lomače kod Losgara, uputi se da napadne Fëanora. Ondje se na poljima Mithrima vojevala Druga bitka beleriandskih ratova, Dagor-nuin-Giliath (Bitka-pod-zvijezdama). Premda brojem nadmašeni i zatečeni, Noldori su pobijedili jer im je svjetlo Amana još gorjelo u očima te su tako bili snažni i smrtonosni. No, Fëanor se u svom gnjevu nije htio zaustaviti pa je krenuo na Neprijatelja, želeći tako dospjeti do samog Morgotha.  Ali, malo je znao o Morgothovoj snazi i strahotama koje se kriju u dubokim, mračnim tamnicama Angbanda. Tako se zgodilo da je odmaknuo predaleko te su ga neprijatelji opkolili, a iz Angbanda izađoše Balrozi. Dugo se Fëanor borio premda je zadobio više rana. Na koncu ga na zemlju svali Gothmog, knez Balroga. U taj čas Fëanorovi sinovi mu priteknu u pomoć pa ga Balrozi ostaviše, a oni ga odniješe natrag do Mithrima. Kad su se približili gorju Ethel Sirionu na granici Mithrima, znajući da su mu to posljednji trenuci života, Fëanor pogleda prema Thangorodrimu, Morgothovoj utvrdi, i tad spozna da ga nikakva sila vilenjaka neće nikad srušiti. Usprkos tome, tri puta prokune Morgotha i zapovijedi sinovima da nikad ne zaborave svoju zakletvu te da ga osvete, i tada umre. Njegovo tijelo se odmah pretvori u prah, a duh otiđe u Mandosove dvore koje nikad, do svršetka svijeta, nije napustio.

Na kraju, izdvojio bih jedan citat koji možda najbolje ukratko opisuje Fëanora, njegov život i djela.

Silmarillion – O Suncu, Mjesecu i skrivanju Valinora, str. 104. (Algoritam):
Jer Fëanor se od sve druge Ilúvatarove djece rodio moćniji tijelom i umom, hrabriji, izdržljiviji, krasniji, razumniji, vještiji, jednake snage i istančanosti, a u njemu je gorio blistav plamen. Čudesna djela koja je u slavu Arde inače mogao stvoriti, jedino je Manwë donekle mogao zamisliti. A Vanyari koji su bdjeli s Valarima kazivahu da kad su glasnici prenijeli Manwëu Fëanorov odgovor njegovim poslanicima, Manwë zaplaka i pognu glavu. Ali na Fëanorove posljednje riječi: da će ako ništa drugo, onda barem Noldori ostvariti podvige kojima će zauvijek živjeti u pjesmi, on podiže glavu, kao netko tko čuje glas iz daljine, i kaza: "Tako će i biti! Skupo plaćene smatrat će se te pjesme, a ipak vrijedne truda. Jer za njih nema druge cijene. Kroz njih će se, upravo kako nam je Eru govorio, nova i dotad nepojmljiva krasota roditi na Eäi i neće svako zlo biti za zlo."
Ali Mandos odvrati: "Ipak će zlim ostati. Fëanor će uskoro k meni doći."

Kronologija (u godinama Drveća)
1179. – rođen Fëanor; Rumil izmislio pismo
1190. – rođen Fingolfin
1230. – rođen Finrod
1250. – Fëanor poboljšava Rumilovo pismo i počinje sa svojim radom
1400. – pušten Melkor
1449. – Fëanor počinje izrađivati Silmarile
1450. – Silmarili dovršeni
1490. – Fëanor prijeti Fingolfinu; Melkorove namjere razotkrivene
1492. – Melkor dolazi pred Formenos
1495. – sumrak Valinora
1496. – bijeg Noldora
1497. – Noldori dolaze do Helcaraxëa; Fëanorova skupina otima lađe; Fëanorova skupina dolazi u Beleriand (Lomača kod Losgara); Dagor-nuin-Giliath; Fëanor umire

Godine ostala dva Rodoubojstva prouzročena Fëanorovom zakletvom – Usudom Noldora (u godinama Prvog doba)
506. – Feanorovi sinovi napadaju Doriath u zimi jer im Dior ne priznaje pravo na Silmaril
507. – Doriath zauvijek razoren u Drugom Rodoubojstvu; Dior i Nimloth su ubijeni, njihovi sinovi protjerani u šumu gdje im se gubi svaki trag. Elwing, njihova kćer, uspijeva se spasiti i nosi Silmaril sa sobom. Celegorm, Curufin i Caranthir ubijeni.

538. – Treće Rodoubojstvo jer Elwing ne želi predati Silmaril preostalim Feanorovim sinovima