| |
|
Galadriel Artanis
|
|
Istari (Mudri na Kvendijskom ili Ithryn, jednina Ithron, na Sindarinu), ili kako su ih u Međuzemlju češće zvali Čarobnjaci, bili su mala grupa bića, naoko običnih ljudi, koji su posjedovali velike fizičke i mentalne moći. Bili su jedni od Maiara, duhova, poput Valara, iz redova Ainura - 'Blaženih', prviha bića koja je stvorio Ilúvatar, samo slabijih moći (Sauron je bio jedan od najmoćnijih Maiara). Valari su ih poslali u Međuzemlje kako bi pomogli u borbi protiv Saurona.
Njihova Kvendijska imena su: Curumo (Saruman), što znači Vješti čovjek; Olórin (Gandalf), u prijevodu Sanjar; Aiwendil (Radagast), u prijevodu Ljubitelj ptica; Morinehtar, što znači Uništavač tame i Romestamo, u prijevodu Pomagač Istoka. Morinehtar i Romestamo su također poznati pod imenima Alatar i Pallando.
U Međuzemlje su stigli oko 1000. godine Trećega doba, kada je Zelenšuma velika pala pod sjenku i postala Mrkodol. Dogodilo se to nakon što se Sauron ustoličio u Dol Gulduru u južnom Mrkodolu iz kojeg je zapovjedao svojoj vojsci. Čini se da je svaki čarobnjak bio označen određenom bojom odjeće. Bijela je, kako se čini, bila rezervirana za vođu reda, Sarumana, Gandalf je bio Sivi, Radagast Smeđi, dok su dvojica od njih bili Plavi - Alatar i Pallando.
Čarobnjaci su u Međuzemlje stigli kao starci. Oduzeta im je većia njihovih moći a dobili su i krhka ljudska tijela. Valari su, naime, željeli da slobodne narode Međuzemlja vode uvjeravanjem i ohrabrivanjem, a ne snagom i strahom. Međutim, starili su vrlo sporo i ustvari su bili besmrtni. Bili su, fizički gledano, pravi ljudi i osjećali su sve njihove potrebe, zadovoljstva i strahove. Dok su bili u ljudskoj formi, iako besmrtni, njihova ljudska tijela mogla su biti uništena nasiljem. Tako je Gandalf istinski poginuo u borbi sa Balrogom, ali je “vraćen” u život kako bi dovršio svoju misiju. Istari su nosili štapove koji su, kako se čini, bili povezani sa njihovim moćima i magijom – kada je Saruman poražen u Isengardu, Gandalf ga je izbacio iz Bijelog vijeća te mu slomio štap.
Bili su izaslanici Gospodara Zapada, Valara, koji su još vodili brigu oko upravljanja Međuzemljem, pa su pribjegli takvom načinu otpora Sauronu kad se njegova sjenka iznova stala buditi. Jer uz Eruov su pristanak odaslali pripadnike vlastita visoka reda, ali odjevene u tijela ljudi, ne prividna, već prava, podložna strahovima i bolima i umoru zemlje, sposobna da gladuju i žeđaju i stradavaju; premda zbog svojih plemenitih duhova nisu umirali, a starjeli su samo nakon dugih godina punih briga i napora. A tako su Valari postupili u želji da isprave pogreške iz davnine, prije svega svoj pokušaj da očuvaju i izdvoje Eldare tako što će im potpuno otkriti vlastitu moć i veličajnost; stoga se njihovi izaslanici sad nisu smjeli iskazivati u veličanstvenu obličju, ni nastojati ovladati voljom ljudi ili vilenjaka otvorenim iskazima moći, već im je bilo naloženo da takvi kakvi su došli, slaba i ponizna lika, savjetuju i nagovaraju ljude i vilenjake na dobro, te da nastoje u ljubavi i razumijevanju ujediniti sve one koje će Sauron, pojavi li se opet, uznastojati pokoriti i iskvariti. (J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti, Istari, str. 431.)
Slanje Čarobnjaka u Međuzemlje uz naređenje da se Sauronovoj moće ne smiju suprotstaviti vlastitim moćima, valarsko je priznanje vlastite pogreške iz prošlosti. Valari su se jednom upleli u sudbinu vilenjaka u Međuzemlju za vrijeme Dvaju drveta tako što su Eldare poveli na Zapad što je rezultiralo brojnim krvavim ratovima i sukobima, čak i među samim vilenjacima. Prepoznajući vlastitu pogrešku, Valari su odlučili da, kada za to dođe vrijeme, pomognu ljudima da sami pobjede u borbi protiv Mračnog gospodara, umjesto da se osobno umješaju u skukob. Zbog toga Gandalf i ostali čarobnjaci nisu mogli upotrijebiti vlastite majarske moći u borbi protiv Saurona, već samo svoju ogromnu mudrost kako bi usmjerili ljude na put njihove pobjede, radije nego da upravljaju njima. Saruman nije uspio u ovome cilju, već je pokušao ustoličiti samoga sebe kao silu nasuprot Sauronu, ali je Gandalf ostao vjeran uputstvima koje je dobio od Valara.
Čarobnjaci su poslani na sjeverozapad Međuzemlja, u Sive luke i područja Arnora i Gondora), jer su Valari zaključili kako tamo, u tim ostacima Elendilovog kraljevstva, postoji najviše nade za pokretanje otpora Sauronu. Samo su rijetki stanovnici Međuzemlja znali tko su ti čarobnjaci ustvari, čarobnjaci nisu otkrivali svoj identitet i zadaću nikome osim moćnim vladarima. Većina je međuzemljana vjerovala kako su čarobnjaci ustvari vilenjaci ili vrlo mudri ljudi.
Što se ljudi tiče, oni koji su s njima dolazili u doticaj smatrali su (isprva) da se radi o ljudima koji su svoja saznanja i umijeća stekli nakon dugog i potajnog izučavanja. Prvi put su se pojavili u Međuzemlju oko 1000. godine Trećega doba, ali dugo su se još kretali u jednostavnom obličju, s izgledom ljudi u već poodmaklim godinama ali krepkih tijela, namjernika i lutalica koji stječu znanja o Međuzemlju i svemu što ondje obitava, ali nikome ne otkrivaju svoje moći i nakane. U to su ih vrijeme ljudi rijetko viđali i za njih nisu naročito marili. Ali prionuli su djelu kad je Sauronova sjenka iznova stala rasti i oblikovati se, navijek se nastojeći suprotstaviti rastu Sjenke, a vilenjake i ljude buditi na oprez od te pogibelji. Nato se nadaleko i naširoko među ljudima pročuo glas o njihovim dolascima i odlascima, te uplitanju u štošta; i ljudi su opazili da oni ne umiru, već da ostaju isti (možda tek izgledom nešto stariji), dok ljudskim očevima i sinovima dani istječu. Ljudi su ih se, stoga, počeli plašiti, čak i oni koji su ih voljeli, pa se smatralo da pripadaju rasi vilenjaka (s kojima su, dapače, često provodili vrijeme). (J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti, Istari, str. 430.)
Usprkos njihovom uzvišenom cilju, čarobnjaci nisu bili nesposobni za ljudske osjećaje – tako je Gandalf osjećao veliku sklonost prema hobitima. Također su bili podložni i osjećajima pohlepe, ljubomore i žudnje za moći. Ovo je posebno naglašeno u eseju objavljenom u Nedovršenim pričama u dijelu koji objašnjava kako su dvojica Plavih čarobnjaka podlegli ovim kušnjama. Njih su dvojica otputovala na Istok te se više nisu spominjala u pričama o Međuzemlju.
O Modrima se na Zapadu malo što znalo, tako da nisu imali drugih imena doli Ithryn Luin, "Modri čarobnjaci"; jer otišli su na Istok s Curunírom, ali nikad se nisu vratili, pa se više ne zna jesu li na Istoku i ostali, boreći se ondje za ciljeve poradi kojih su bili poslani, ili su stradali, ili su, kako neki drže, pali u Sauronovu stupicu i postali njegovi sluge. Ali ni jedna od tih mogućnosti nije bila neostvariva; jer, ma koliko se to doista moglo činiti čudnim, Istari su se, onako odjeveni u tijela iz Međuzemlja, mogli odroditi od svojih ciljeva baš kao i ljudi i vilenjaci, te se okrenuti zlu, zaboravljajući na dobro u potrazi za moći kojom bi ga provodili u djelo. (J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti, Istari, str. 431.-432.)
 Saruman je u početku bio najmoćniji od petorice čarobnjaka te je postavljen za poglavara Bijeloga vijeća. Godine 2759. Trećega doba, vladari Gondora i Rohana dopustili su mu da se ustoliči u Isengardu. Saruman je naučio kako se izrađuju Prstenovi moći te je na kraju podlegao žudnji za Prstenom i potpao pod Sauronov utjecaj putem palantira iz Orthanca. S vremenom je potpuno postao podložan Sauronovoj moći, uzeo je ime Saruman Mnogobojni te mu je pomagao u Ratu za Prsten (iako je Prsten želio za sebe kako bi pomoću njega porazio i zamjenio Saurona). Na kraju ga je ipak Gandalf porazio, slomio mu štap te ga izbacio iz Bijeloga vijeća. Saruman je poginuo od ruke svoga sluge Gríme u Shireu nakon uništenja Prstena.
A Curunír 'Lân, Saruman Bijeli,odrodio se od svoje visoke dužnosti, postao ohol i nestrpljiv i zaljubljen u moć, te pokušao silom ostvariti svoju volju i istisnuti Saurona; ali taj mračni duh, snažniji od njega, ulovio ga je u stupicu. (J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti, Istari, str. 433.)
 Tijekom Rata za Prsten Gandalf je vodio slobodne narode Međuzemlja u pobjedu protiv Saurona. On je također postao Gandalf Bijeli koji je pobjedio izdajicu Sarumana. Nakon uništenja Sauronovih snaga pred Crnim dvernicama Mordora, Gandalf napušta Međuzemlje i odlazi na Zapad, zajedno sa nositeljima Prstenova i brojnim vilenjacima.
Ali posljednji je pridošlica među vilenjacima dobio ime Mithrandir, Sivi hodočasnik, jer nigdje nije imao stana, a oko sebe nije okupljao ni bogatstvo ni sljedbu, već je navijek išao amo-tamo po Zapadnim zemljama od Gondora do Angmara i od Lindona do Lóriena, kao prijatelj svih naroda u teškim vremenima. Duh mu je bio topao i žestok (što je prsten Narya još pojačavao), jer bio je Neprijatelj Sauronov, te se plamenu što guta i satire suprotstavljao vatrom što grije i snaži kada nada blijedi, kad se jadi skupe; ali i njegova radost i njegov nagli gnjev bili su zastrti odjećom sivom poput pepela, tako da su samo oni koji su ga dobro znali mogli uočiti baklju u njemu. Znao je biti veseo i drag prema mladima i prostodušnima, a katkad opet brz na oštrim riječima i korenju gluposti; ali nije bio ohol i nije žudio ni za moći ni za hvalom, pa su ga zato nadaleko i naširoko voljeli svi oni koji ni sami nisu bili oholi. Uglavnom je, ne zamarajući se, putovao pješice, podupirući se štapom; pa je stoga među ljudima sa sjevera bio zvan Gandalf, "Vilenjak s čarobnim štapom". Jer oni su (premda pogrešno, kako je već kazano) smatrali da pripada vilenjačkome rodu, jer je povremeno medu njima činio čuda, ljubeći naročito ljepotu vatre; pa ipak je takva čudesa stvarao mahom zbog smijeha i oduševljenja, te mu nije bila želja da ga bilo tko gleda sa strahopoštovanjem ili da iz straha prihvaća njegove savjete. (J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti, Istari, str. 433-434.)
U građi obuhvaćenoj Gospodarom Prstenova nigdje nije izrijekom navedeno što su zapravo Gandalf i Saruman, iako je Drvobradaš ispričao Merryu i Pippinu da su preko velikoga mora dospjeli u Sive luke prije 2,000 godina. U jednom se trenutku Pippin zapita što je njegov prijatelj Gandalf ustvari. Na samom kraju treće knjige, dok je jahao prema Minas Tirithu, Gandalf je razmišljajući o palantiru kojeg je nedavno dobio u posjed, razmišljao i o tome bi li ga mogao upotrijebiti da pogleda u prošlost. Zatim se sjetio vremena provedenog u Valinoru u doba Dvaju drveta. To nam je pokazalo koliko je ustvari Gandalf star i tada je bilo jasno kako on nije čovjek.
Esej objavljen u Nedovršenim pripovijestima, prvotno je trebao biti objavljen u dodacima Gospodara Prstenova, ali nije bio dovršen na vrijeme. Opširnije objašnjenje o pravoj prirodi čarobnjaka možete pronaći na kraju Simarilliona.
Srodni članci:
- Alatar i Pallando - Plavi čarobnjaci
- Devet Prstenova ljudi
- Bijelo vijeće
- Radagast Smeđi
- Tri vilenjačka Prstena
- Gandalf na Olimpijskim igrama!
|
|
|
|
| |
|
Citat tjedna |
Ali još i sad ima nade. Ja vam neću ništa
savjetovati da radite ovako ili onako. Jer ja vam ne mogu biti od koristi u samom
djelovanju ili smišljanju planova, niti u biranju između ovog i onog poteza, nego samo u
poznavanju onoga što je bilo i što jest, i djelomice onoga što će biti. Ali jedno ću vam
reći: vaša je misija na oštrici noža. Zastranite li i najmanje, stvar će propasti, i svi će
nastradati. Pa ipak, ima nade dok je god družina pouzdana.
Galadrielino zrcalo
Prstenova družina
|
|
|
| |
|
Preporučamo |
 |
|
|
| |
|
Izbor predloška |
|
|
|
| |
|
