Ponekad je stvarno teško biti hobit. Ne mislim tu na količine ića i pića koje svakodnevno probavljamo, što nije malen i lagan posao, nego na borbu protiv predrasuda ljudi i ostalih. Zamislite ovu situaciju: ja sam hobitica koja voli čitati. I što me dočeka nakon takve izjave? Predrasude da hobiti ne vole knjige, da ih jedino od knjiga zanimaju rodoslovlja koja čitaju, iščitavaju i raspredaju danima o njima.

SHIRESKO TRAVARSTVO

Meriadoc Brandybuck, pisac ove knjige napisao je i rasprave o kalendaru i imenima mjesta. Imao je buran život, puno je putovao, borio se u Ratu za Prsten, a slavu u Shireu mu je donijelo upravo ovo njegovo djelo.
Shiresko travarstvo govori o podrijetlu pušenja, "jer pušenje je jedino umijeće koje možemo slobodno nazvati našim izumom". Ne znamo kada smo počeli pušiti, stare predaje govore da smo u Shireu oduvijek pušili razne trave, ugodnog i neugodnog mirisa. Svi izvještaji se slažu da je Tobold Hornblower iz Longbottoma u Južnoj četvrti prvi počeo uzgajati travu za lulu oko godine 1070. po Shireskom kalendaru. Kako je stari Toby došao do te trave, ostaje tajna. Bio je na glasu kao vrstan travar koji nije puno putovao, tek ponekad do Breeja. Tamo trava za pušenje uspijeva na južnim obroncima pa sa sigurnošću možemo zaključiti gdje se Toby susreo sa njom. Zato ondašnji hobiti tvrde kako su oni prvi počeli pušiti travu za lulu. Očito, s punim pravom, pa ćemo zavičaj i središte pušenja potražiti u Breeju, u krčmi obitelji Maslovar, glasovitom Razigranom poniju. Merry naglašava kako se, putujući na jug, uvjerio da trava ne potječe iz Shirea, nego sa donjeg toka Anduina. Pretpostavljamo da su je u Gondor donijeli preko mora, ljudi sa Zapadnih strana. U Gondoru raste posvuda, zovu je slatki galenas i cijene jedino zbog mirisa. Tja, zar možemo išta drugo očekivati od ljudi.
Najvjerojatnije je Zelenputem došla do nas, negdje u dugim stoljećima između dolaska Elendila i naših dana. I Dunedaini iz Gondora priznaju da smo mi prvi, pa i prije čarobnjaka, napunili njome lule. Merrijev znanac Gandalf je prihvatio naše umijeće i usavršio se u njemu, što dovoljno govori o njegovim moćima, inteligenciji i prepoznavanju bitnih sitnica koje čine život ljepšim. Jednom riječju, uzevši lulu u ruke, Gandalf je pokazao svoju istinsku čarobnjačku mudrost.

Kao što sam već napisala, među nama je Merry slavniji po Shireskom travarstvu nego po svojim značajnim podvizima u Ratu za Prsten. Što Vam puno govori o hobitima i našoj ljubavi za lulom. Ili je to, možda, želja da budemo jednom i mi po nečemu čuveni u Međuzemlju. Izuzmemo li sitni detalj o uništenju Prstena i okrugle prozore, lula i odlična trava su ono što svi vežu uz hobite.

Izvor: Prolog Gospodara prstenova.

Idemo na još knjiga čiji su autori hobiti:

CRVENA KNJIGA O ZAPADNOJ POKRAJINI

Autor je Bilbo Baggins, dodatke su napisali Frodo Baggins i Sam Gamgee.

Bilbo je bio prvi hobit koji se proslavio u Međuzemlju. Postao je poznat po svojim pustolovinama sa patuljcima. Sve to nas je čudilo, koji pristojni hobit će zamijeniti udobnost svoje rupe sa napornim truckanjem na poniju i tko zna kakva hrana ga očekuje na putu. Bilbov povratak u Vrećasti vijenac je bio posebno spektakularan, pojavio se nakon što smo ga proglasili mrtvim. Još da je ostao na tome, možda bismo ga smatrali ugodnim susjedom. Ali ne, Bilbo nije prestajao sa svojim neobičnim ponašanjem. Neke hobite koji su mu došli u posjetu, je izbjegavao tako da bi nestao i pojavio se na drugom dijelu Podbrežja. Jako sumnjivo i neugodno. Njegovo prijateljevanje sa čarobnjakom Gandalfom nam isto nije bilo simpatično. Zato smo ga izbjegavali i ostavljali ga da radi što hoće. A Bilbo je, u nedostatku društva za čaj, zapisao svoje dogodovštine.
Počeo je sa naslovom, preciznije sa naslovima: Moj dnevnik, Moje nenadano putovanje, Tamo i natrag, I što se poslije dogodilo, Pustolovine petorice hobita, Priča o Velikom Prstenu kako ju je pribilježio Bilbo Baggins na temelju svojih zapažanja i kazivanja svojih prijatelja, Što smo radili u Ratu za Prsten. Kad pročitam svu tu gomilu naslova, uopće me ne čudi što Bilbo nije završio svoju knjigu, previše je vremena i tinte potrošio na naslove. A što je najgore, knjigu smo prozvali po boji korica. I čemu onda toliki trud oko naslova.
Osim svoga dnevnika, Bilbo je napisao 3 bilježnice o pučkim predajama. U njima je zapisao puno toga što su mu vilenjaci pričali i što je pronašao zabilježeno među zapisima u Rivendellu gdje je stanovao od 1402. Te bilježnice na čijim crvenim hrptovima piše: S vilenjačkoga preveo B. B. predao je 1418. Frodu Bagginsu, zajedno sa dnevnikom i ostalim papirima. Bez obzira na to što je još na odlasku iz Vrećastog vijenca 1401. smislio lijepu zadnju rečenicu: "I živio je sretno i zadovoljno sve do kraja svojih dana", Bilbo nije dovršio svoju knjigu, nego ju je prepustio Frodu.
I što je Frodo prvo zapisao u knjigu: naslov. Kao da ih već nije bilo previše. "PAD GOSPODARA PRSTENOVA I POVRATAK KRALJA (Kako su sve to vidjeli mali ljudi; uspomene Bilba i Froda iz Shirea dopunjene kazivanjem njihovih prijatelja i učenjem Mudrih) S izvacima iz Knjige pučkih predaja što ih je preveo Bilbo u Rivendellu", ne zvuči loše, samo je predugačko. Meni je osobno, najdraži Samov prijedlog: "Priča o deveteroprstom Frodu i o Prstenu Usuda". Osim što je smislio naslov, Frodo je uspio ispraviti Bilbovu priču o tome kako je dobio Prsten na poklon i točno zabilježio taj događaj. Potpuno razumijem Bilbovu želju da sebe prikaže u što ljepšem svjetlu niti ne zanemarujem moć Prstena no istinita priča o "darovanju" Prstena je puno, puno zanimljivija. Uključujući i Deagolovu smrt. Prije koje je isto tako "poklonio" Prsten Smeagolu.
Nije to sve što je Frodo napravio, uspio je podijeliti knjigu na 80 poglavlja. Još da je i završio, gdje bi mu bio kraj. Ovako je na početku 80. poglavlja otišao u Sive luke i ostavio sve Samu Gamgeeu.
Sam je trebao okončati knjigu, ali to bi bilo prejednostavno. Prije nego je otišao u Sive luke Sam je predao svojoj kćeri Elanor Crvenu knjigu na čuvanje. Primjećujete li da je svaki autor knjige završio u Sivim lukama? Da li je to uobičajena sudbina pisaca, ne znam. Elanorina obitelj, Fairbairnovi su se jako brinuli za knjigu. Pa je ona obogaćena komentarima, rodoslovljima i raznim podacima o hobitima, članovima Družine te, ono najbitnije, prepisana u puno primjeraka. I kad će konačno ta knjiga završiti? To nismo nikada saznali, jer je, hvala Iluvataru nestala. Ostale su samo njezine kopije.
Prva, najpoznatija i najpotpunija kopija je Namjesnikova knjiga. Napisana je u Gondoru, po zahtjevu kralja Elessara 1484. kad je Crvenu knjigu Zapadne pokrajine donio namjesnik Peregrin. Popraćena je mnogim bilješkama i ispravcima, posebno ispravcima imena, riječi i citata na vilenjačkim jezicima (Bilbo, tvoje poznavanje stranih jezika je bilo jako zanimljivo odgonetati). Naravno, ljudi nisu mogli odoljeti da ne dodaju nešto svoje u našu knjigu. Dodali su dijelove Priče o Aragornu i Arwen koji ne pripadaju događajima u Ratu za Prsten. Priču je napisao Faramirov unuk Barahir i to nakon Aragornove smrti. Sve zapetljanije i zapetljanije. Idemo dalje.
Kraljev pisar Findegil je, kako tvrdi, točno prepisao Namjesnikovu knjigu 1592. po zahtjevu Peregrinovog praunuka i ta kopija se čuva u Velikim Smialima. Jedino su u njoj u cjelini prepisani Bilbovi "Prijevodi sa vilenjačkog jezika".
Time bismo trebali završiti sa knjigom, ali nije još priči kraj. Jedan čovjek je, služeći se Crvenom knjigom, objavio Hobita i Gospodara prstenova kao svoje djelo. Točnije, Hobit je praktički prepisan Bilbov dnevnik, a Gospodar prstenova je malo preinačen Frodov zapis o Ratu za Prsten.
I onda ti isti ljudi pričaju o navodnoj hobitskoj neljubavi prema knjigama! Kakve li nepravde!

Izvori: Hobit, Prolog u Prstenovoj družini, Povratak kralja, Dodatak B Gospodara prstenova

Nastavljam s knjigom koju, vjerovali ili ne, nisu napisali hobiti:

KNJIGA ODAJE MAZARBUL

Autori su patuljci, ne znamo im imena, zadnji zapis je napisao Ori.

Pronađena je duboko u Moriji, u Odaji Mazarbul ili Arhivskoj odaji i nema naslova, što me više uopće ne čudi. Više bi me začudilo da ima naslov. U ovom slučaju ne mogu kriviti autore, nisu imali vremena niti za dovršenje knjige niti za smišljanje naslova. Ali, ipak, možda su mogli odvojiti koju sekundu i na knjigu napisati: "Balinova družina, njezin početak i kraj". Jer to i je knjiga o sudbini Balinove družine. Opisuje razdoblje od pet godina, dolazak patuljaka u Moriju 1389 i završava sa: "Ne možemo van. Zauzeli su nam most i drugu Dvornicu. Ondje su pali Frár, Lóni i Náli. ... otišli prije pet dana ... jezero je doprlo do zida kod Zapadnog ulaza. Čuvar u vodi ščepa Oina. Ne možemo van. Kraj je blizu, ... bubnjanje, bubnjanje u dubini. ... dolaze". Pisana je različitim rukopisima i pismima, runama Morije i Dolja, vilenjačkim pismom. Nedostaju stranice, a one koje ne nedostaju su jako oštećene, knjiga je izrezana, izbodena, djelomice spaljena i još umrljana tamnim tragovima poput stare krvi. Jednom riječju, knjiga je u jadnom stanju i praktički nečitljiva, tako da sadržaj možemo samo nagađati. Knjigu je pronašla Prstenova družina 1419. godine dok su prolazili kroz Moriju. ?Pobili, ubio, mithril? neke su od riječi koje je Gandalf uspio pročitati prije nego je došao Balrog. Ali, sve detalje imate u Crvenoj knjizi, nema smisla da ih i ja navodim.
Potraga za knjigama po Međuzemlju je opasna po život. Trojica pisaca u Sivim lukama, pobijeni patuljci autori, orci napadaju Družinu i pokušavaju ih spriječiti da iznesu knjigu. Pitam se što će se meni dogoditi?
Bez obzira na sve te nesretne događaje, Gimli je preuzeo knjigu kako bi ju predao Dainu. To je zadnje što znamo o ovoj knjizi. Poznavajući patuljke, posebno Gimlija, ne sumnjam da je knjiga bila u sigurna u njegovim rukama i da je završila kod Dainovog nasljednika Torina III. Uvjerena sam da tu knjigu, odnosno ostatke nekadašnje knjige, i dan danas možete vidjeti u Ereboru.

Izvor: Prstenova družina

I za kraj, jedna rodoslovna knjiga. Koju su, pogađate i sami, napisali opet hobiti. Navodim je u popisu Knjiga Međuzemlja kako ne bih bila izopćena u Shireu.
Pogledajte samo što se Bilbu dogodilo. Nije više imao s kime piti čaj i dimiti lulu pa je počeo pisati. Zar želite da me snađe takva okrutna sudbina? Na kraju bih završila u Sivim lukama. Tako da Vas lijepo molim, pročitajte još i o ovoj knjizi.

ŽUTOKOŽA ILI GODIŠNJAK TUCKBOROUGHA

Autori su hobiti iz porodice Took.

Još jedna knjiga sa naslovom po boji korica. Na sreću, zadnja je u popisu knjiga, inače bih izludila sa beznaslovno-mnogonaslovnim-raznobojnoukoričenim knjigama. U njoj nemate ništa za pročitati, osim ako vas ne zanimaju Tookovi i njihova rođenja, smrti, vjenčanja, kupnje te prodaje zemlje. Ako Vas to zanima, pogađam da ste iz obitelji Took.
Žutokoža je posebna jer je najstarija knjiga u Shireu sa zapisima iz 400. godine. Žutokoža opisuje događaje od osnutka Shirea pa sve do današnjih dana i to opširno. Savjet, ne čitajte ju ako baš ne morate.
Tookovi ju pažljivo čuvaju u Velikim Smialima pa će možda i ona doživjeti sudbinu dobro čuvane Crvene knjige. Živimo u nadi.

Izvor: Dodatak D Gospodara prstenova i HoMe svezak XII.

Došli smo do kraja popisa knjiga u Međuzemlju, ni trenutka prerano. Četiri knjige od kojih su tri hobitske i jedna patuljačka. Ako ne računamo Bilbove crvene bilježnice i dodanu Priču o Arwen i Aragornu, od ljudskih i vilenjačkih knjiga nema ni traga ni glasa. I sad mi samo još jednom recite da hobiti ne vole knjige!

Srodni članci:

1. Crvena knjiga Westmarcha
2. Nova knjiga J. R. R. Tolkiena
3. U prodaji "The Legend of Sigurd and Gudrún"
4. Hobbit na trećem mjestu najprodavanijih knjiga
5. Jackson se vraća u Međuzemlje?
6. Najčešće postavljana pitanja