| |
|
Númellotë
|
PRSTENOVA DRUŽINA
"Stara putna pjesma"
"Stihovi o Prstenima"
"Putna pjesma"
"Elbereth" – vilinska himna
"Napitnica"
"Pjesma o večernjoj kupki"
"Oproštajna pjesma Merryja i Pippina"
"Šumska pjesma"
"Pjesma Toma Bombadila"
"Pjesma za Goldberry"
"Dozivalica za Toma Bombadila"
"Zloduhova vradžbina"
"Pjesma o krčmi pod brijegom"
"Zagonetka o Strideru"
"Pad Gil-galadov"
"Pjesma o Berenu i Lúthien"
"Samova pjesmica o trolu"
"Pjesma o Earendilu"
"Elbereth" – vilinska himna na sindarinskom
"Boromirova zagonetka"
"Pjesma o zimi"
"Bilbova pjesma"
"Pjesma o Durinu"
"Pjesma o Nimrodel"
"Frodova tužaljka za Gandalfom"
"Samova pjesmica o Gandalfu"
"Galadrielina pjesma o Eldamaru"
DVIJE KULE
"Tužaljka za Boromirom"
"Pjesma o Gondoru"
"Entska duga lista"
"Drvobradaševa pjesma"
"Ent i entica"
"Bregaladova (Brzogredčeva) pjesma"
"Entska koračnica"
"Galadrieline poruke"
"Tužaljka za Rohirrimima"
"Gandalfova pjesma o Lórienu"
"Poziv u boj Eorlinga"
"Gandalfova zagonetka o entima"
"Entska duga lista"
"Stihovi drevnih predanja"
"Golumova pjesma"
"Golumova zagonetka"
"Olifant"
POVRATAK KRALJA
"Riječi proroka Malbetha"
"Tužaljka za Theodenom"
"Theodenov bojni poklič"
"U času smrti Theodenove"
"Éomerova pjesma"
"Pjesma o humcima Mundburga"
"Athelas"
"Pjesma o Lebenninu"
"Samova pjesma u kuli orka"
"Legolasova pjesma o moru"
"Orlova pjesma"
"Theodenova pogrebna pjesma"
"Stara putna pjesma"
PRSTENOVA DRUŽINA
"Stara putna pjesma"
"Putovi navijek idu još dalje
Niz vrtna vrata s noge na nogu,
Pa u daljine kud cesta ih šalje,
A ja ću ih slijediti sve dokle mogu,
Korakom lakim od dola do brijega,
Dok se još veći put ne spriječi
Na raskrižju staza i čudnih stega.
A kamo onda? To ne mogu reći."
("Dugo očekivana proslava", Prstenova družina)
"Stihovi o Prstenima"
Prstena Tri za vilin-kralje za koje zvijezde siju,
I Sedam za patuljke-vladare kamenih dvora moći,
I Devet za ljude, usuda kletog što zarana mriju,
Al Prsten Jedan za Cara Mraka na prijestolju noći
U zemlji Mordor gdje sjene se kriju.
Prsten Jedan da zavlada svima, Prsten Jedan što traži i seže
Prsten Jedan da spoji se s njima i u tami ih sveže.
U zemlji Mordor gdje sjene se kriju.
("Sjenka prošlosti", Prstenova družina)
"Putna pjesma"
"Ognjištem se vatra žari,
Pod krovom je krevet mali;
Al' od nogu što su čile
Zavojem su ceste skrile
Bor nenadan, kamen stanac
Što je svim do nama stranac.
Bor, cvat, listi trave vlas,
Nek sad prođu pokraj nas!
Brzac il vrh gore ponad svih,
Prođimo sad pokraj njih!
Ipak zavoj svake ceste
Skriva staze, tajne, česte;
Danas još ih ne rabimo,
Al' sutra se već sputimo
Kroz prolaze koji slijede
Sunca il mjeseca zrake blijede.
Grozd, trn il orah s žirom.
Pustit ih da idu s mirom!
Pijesak, kamen i vir s lugom,
Opraštam se od vas s tugom!
Dok je dalek svijet pred nama,
A bez nas je staza sama
Kroz sjene do ruba noći,
Svjetlom zvijezda noga kroči.
Svijet je straga, dom pod nama,
Krevet mek, a kućica draga, sama.
Magla, sumrak, oblak, sjena.
Već vas za nas više nema!
Kamin, svijeća, kruh i but.
Prvo krevet, onda put!"
("Trojica su već društvo", Prstenova družina)
"Elbereth" – vilinska himna
Snježnobijela! Snježnobijela! Gospo krasna!
O kraljice s onu stranu sinjih mora!
U lutanju ti daješ nam Svjetla jasna,
Nebom ponad gustih šuma, mrkih gora!
Gilthoniel! O Elbereth! Ti si ona
Bistrog oka, slatkog daha! Počuj zvona
Našeg poja, snježnobijela. Gospo sveta,
Na obali s druge strane ovog svijeta.
U dobima što bez tračka sunca minu
Tvojom rukom utkane tad zvijezde sinu,
Na poljima vjetrovitim bistrog sjaja
Raspršenom cvatu srebra nema kraja!
O Elbereth! Prestali se sjećat nismo,
Još pamtimo mi što živjet ostali smo
S ovom zemljom gustih šuma, mrkih gora,
Tvoje zvijezde s onu stranu Sinjih mora.
("Trojica su već društvo", Prstenova družina)
"Napitnica"
"Ho! Ho! Ho! Bocu dodaj mi drugu!
Zacijelit ću srce, utopit ću tugu.
Nek vjetar šiba, nek kiša lije,
Milje su duge, cilj blizu nije,
Pa ću pod krošnju prileći nebu
I oblake pustit da nebom teku."
("Prečacem do gljiva", Prstenova družina)
"Pjesma o večernjoj kupki"
"Za večernju kupku hura sto puta,
Jer spere nam umornu prašinu s puta!
Za pjesmu s nama tek luđak ne mari;
O! Vrela vodo, plemenita stvari!
Kad kiša rominja to sladak je zvuk,
Ko potoka gorskog do doline huk;
Al bolja neg kiša il slap kad se ruši
Je voda za kupku što parom se puši.
A ledenu vodu mi lijevamo dnevno
U presahlo ždrijelo pogotovo revno;
Al pivo je bolje, kad grlo nam žeđa,
A vrela nam kupka miluje leđa.
Gle vesele vode što nebu stremi
Vodoskok suncu se sjaji i pjeni;
Al milijeg žubora dok voda se toči
Nema do kupke kad noge nam moči!"
("Jedna razotkrivena urota", Prstenova družina)
"Oproštajna pjesma Merryja i Pippina"
"Ti zbogom ćeš reći i kući i peći!
Ni vjetar ni kiša nek te ne spriječi,
I kreni na put još zarana, prije prve svjetlosti dana
Kroz šumu i goru što ti se priječi.
K Rivendellu, ka dolini, ti se vini,
K vječnom gaju i vilinskoj domovini
A glib i krš za sobom pusti, hitro, hitro k dolu se spusti;
A kud ćemo poslije, to ne znamo ni mi.
Zlo plete niti, jezom želi ispuniti,
Dok zvjezdan svod tvoj krevet će biti,
Al svi znaju da na kraju svačije muke jednom staju,
Put je dakle, al ćeš pothvat obavit.
I zato na put još zarana!
Prije prve svjetlosti dana!"
("Jedna razotkrivena urota", Prstenova družina)
"Šumska pjesma"
"O! Putnici što kročite predjelima punim sjena!
Nek vas očaj ne obuzme jer, iako mrke stoje,
I šumama jednom mora doći mijena:
Gdje im rube oplakuje punog sunca vedre boje,
Kad izlazi na istoku il zapadu povrh gora,
O smiraju toplog dana il kad se budi zora.
Na istoku il zapadu svejedno je,
Šuma jednom prestat mora..."
("Stara šuma", Prstenova družina)
"Pjesma Toma Bombadila"
"He-haj! Dođi draga, vesela mi mila!
Laka poput lahora ili ptičjeg krila.
Podno brijega još me čeka i na suncu blista,
Al na pragu dočekat će svjetlost čista.
Vjerna moja gospo, kćerko Riječne vile
Vitka poput vrbe, hitra poput svile.
Tom Bombadil donosi ti lopoče na darak,
Skokom svojoj kući stiže s pjesmom kroz šumarak.
Hej! Dođi mi malena, moje oko crno,
O Goldberry, Goldberry, zlatno moje zrno.
Jadan li si Vrbov-starče, korijenje si snivaj,
Tom se kući žuri jer već stiže smiraj.
Svakim skokom sam ti bliže, noseći ti darak.
Hej-haj! Čuješ, draga, pjesmu kroz šumarak!"
("Stara šuma", Prstenova družina)
"Pjesma Toma Bombadila"
"Žurno, mali prijatelji, uz obalu rijeke!
Tom će skočit korak naprijed i pripalit svijeće.
Na zapadu sunce tone, eto začas mrak.
Kad se noćne sjene slegnu, otvorit ću vrata,
Kroz sva okna moje kuće treperit će svjetla žuta.
Ne bojte se crne johe nit vrbe onkraj puta!
Ne bojte se ni korijenja niti humka! Tom pred vama kroči.
Hej-haj, veseljaci! Čekamo vas ispred kuće pred početak noći!"
("Stara šuma", Prstenova družina)
"Pjesma Toma Bombadila"
"Hej-haj! Priskočite, prijatelji mili moji!
I hobiti i poniji! Da l' večere tko se boji?
Neka zabava odmah krene i neka se pjesma poji!
Neka odmah pjesma krene i neka se u glas poji
O sunašcu i zvijezdama, o mjesecu i oblačku,
I kišici i maglici, na pupoljku svijetla tračku,
O lahoru sa brežuljka i o rosi na maslačku,
O trskama u tišaku, što su lopoč zasjenile,
Starom Tomu Bombadilu i o kćeri Riječne vile."
("Stara šuma", Prstenova družina)
"Pjesma za Goldberry"
"Vitka poput grane vrbe, meka poput čiste svile,
Uznosita poput trske, lijepa kćerko Riječne vile!
U proljeće i u ljeto i proljeće nakon njega,
Poput vjetra sa slapova, ko smijeh kiše podno brijega."
("U kući Toma Bombadila", Prstenova Družina)
"Dozivalica za Toma Bombadila"
"Hej-haj! Tome Bombadilu, prilikom i slikom!
Vodom, šumom i brežuljkom, trščakom, vrbikom
Vatrom, Suncem i Mjesecom, sad naćuli uši!
Dođi Tome, sad nam trebaš, nevolja nas guši!"
("U kući Toma Bombadila", Prstenova družina)
"Pjesma Toma Bombadila"
"Imao sam posla tamo; lopoče sam skupljo,
zelen list i bijeli cvat za ugodu mojoj dragoj,
zadnji lopoč ovu jesen, od zime ih čuvam,
da joj krase noge vitke sve dok snijeg ne skopni.
Ljeta svakog kad kraj mine potražim ih za nju,
na jezeru, niz Withywindle, dubokom i bistrom;
tamo prvi propupaju i najdulje traju.
Kod jezera kod kojeg sam našo kćerku Riječne vile,
Ljupku mladu Goldberry gdje sjedi u tišaku.
Pjevala je glasom milim, srce joj je bilo.
Ispalo je za vas dobro – jer od sada neću više
hodit dolje duboko u riječne šume,
barem neću dok godina stara traje. Niti ću baš zalaziti
pokraj kuće Vrbov-starca puno prije pramaljeća,
dok ne bude prvog cvijeća i dok Riječne vile kći
ne zapleše niza stazu kad za kupku se odluči."
("U kući Toma Bombadila", Prstenova družina)
"Zloduhova vradžbina"
"Hladna je ruka i srce i kost,
i san pod stijenom je hladan gost:
jer na kamenom odru nikada neće prestat sni,
dok ne zgasne Sunce i Mjesec ne mri.
Pod crnim vjetrom i zvijezde će mrijet,
i tu nek na zlatu premine svijet,
dok vladar mraka ne posegne rukom
za umrlim morem i uvelom lukom."
("Magla na grobnom humlju", Prstenova družina)
"Hej-haj! Tome Bombadilu, prilikom i slikom!
Vodom, šumom i brežuljkom, trščakom, vrbikom
Vatrom, Suncem i Mjesecom, sad naćuli uši!
Dođi Tome, sad nam trebaš, nevolja nas guši!"
"Pjesma Toma Bombadila"
"Dobri stari Tom Bombadil nosi čudne skute,
Kaput mu svijetloplav, a čizme su mu žute,
Tko će njemu na kraj stati, jer Tom, on je gospodar:
Pjesme su mu najmoćnije, i od svih brže hoda.
Bježi brže, stari duše! Nestani pred Suncem!
Netragom ko pramen magle, kao jauk vjetra,
Napolje na golu zemlju pa put preko brda!
Ne vraćaj se nikad više! Humlje sad napusti!
Izgubi se u zaboravu, mračnijem u tmine,
S onu stranu vječnih dveri, dok sve vrijeme mine."
"Budite se, veseljaci! Budite i čujte smjesta!
Zagrijte si srca i udove! Hladne sjene nesta;
Tamnih dveri više nema; čarolija je slomljena.
Noć sred noći odletjela, vrata su vam otvorena!
("Magla na grobnom humlju", Prstenova družina)
"Pjesma o krčmi pod brijegom"
"Ima jedna krčma, vesela i živa,
leži ispod brijega, od starosti siva,
Al tamo se tako tamno pivo toči
Da na piće znade i Mjesec-svat skočit,
samo da se naužije krčmareva piva.
Ima jedan mačak, konjušar mu znanac,
gudi na pet struna, baš ko da je znalac.
Gudalom se vješto i okretno služi,
Često nisko prede, pa visoko ruži,
il sredinom skale zuji ko komarac.
Gazda ima psića, uvijek šalu njuši,
sa smislom za humor, od smijeha se ruši.
Od gostiju hvata veselu riječ svaku,
I naćuli uši čim je vic u zraku.
pa urla od smijeha i od tog se guši.
Ima jedna krava, rozi joj na glavi.
uznosita stava, rodu ponos pravi!
Kad začuje glazbu, pogotovo petkom,
Tad u ritmu maše repom i čuperkom,
pa od veselja zapleše na travi.
Ima jedan ormar, pun tanjura, žlica,
i sve su od srebra sjajnog, i te kako!
Za nedjelju samo čuva se par isti,
Brižno ih se pazi, pa lašti i čisti,
u subotnje popodne svako.
Naiskap je stao Mjesec-svat tad piti,
našto mačak počne smjesta cvilit.
Na stolu je žlica prvi ples tanjuru dala,
U vrtu je ko luda krava skakutala,
a psić je svoj rep krenuo loviti.
I kad Mjesec-svat još jedan vrč slisti,
i ispod stola pade mahom,
I zadrijema tako pa o pivu sanja,
Dok zora nebom zvijezde sklanja,
A zrak već odiše jutarnjim dahom.
Tad konjušar će vještom mačku:
"Mjesečevi bijeli konji već otprije
Njište, topću, srebrom zvone,
A gospodar klonuo im i sada sve dublje tone
eto sunca na obzoru tek što vani nije."
I krene glazba što budi mrtve,
kad mačak udari gudalom strune.
Uz cvilež, pilež i ritam sve brži,
Dok krčmar Mjesec-svata trese i drži,
"Već prošlo je tri!" pod rebra ga mune.
Uz brijeg su nježno kotrljali Svata,
U Mjesec ga potrpali da sna mu daju,
Koji su za njim išli galopom,
Ko jelen je krava slijedila skokom,
i tanjur sa žlicom na kraju.
Još bržu mačak udari svirku,
da psić je zavijat stao.
S konjima krava naglavce kroči,
I svaki gost iz postelje skoči,
plešuć dok nije s nogu pao.
S plinkom i plonkom tad puče struna,
i krava preskoči Mjeseca-svata,
Psić udari u smijeh, on sav je u vicu,
Subotnji tanjur zgrabi nedjeljnu žlicu,
I ukrade je vještinom tata.
Taman se Mjesec za brijeg otkotrljo.
kad Sunce pusti svud zrake da sežu,
Ne hoteć vjerovat što vidi okom,
Da iako dan je krenuo tokom,
Svi natrag u krevet liježu."
("U svratištu 'Kod razigranog ponija' ", Prstenova družina)
"Zagonetka o Strideru"
"Ne sjaje sve stvari od zlata napravljene,
Niti je svaki lutalica izgubio stazu;
Staro, ako je jako, ne vene,
A korijen dubok može odoljeti mrazu.
A kad iz pepela se vatra digne jača,
I kad iz sjene nova svjetlost sune,
Skovat će se snova vrh slomljenog mača,
I ponovo kraljem bit će onaj bez krune."
("Strider", Prstenova družina)
"Pad Gil-galadov"
"Gil-galad bje vilin-kralj,
I pjesma za nj ima tužan kraj;
Slobodna mu bje domovina,
Jedina između mora i planina.
Mač mu bje dug, a koplje lako,
Šljem blistav; uočljiv svakom;
Bezbrojne zvijezde, tu nebesku svitu,
U odrazu nosio je na srebrnom štitu.
Al odavno već mu se gubi trag,
I da l' itko zna je l' ga proguto mrak;
Otkad mu zvijezdu tamni oblaci skriju
U zemlji Mordor gdje sjene se kriju."
("Nož u mraku", Prstenova družina)
"Pjesma o Berenu i Lúthien"
"Dugo bješe lišće, trava bje zelena,
A kukute štitac rasta uznosita.
Na proplanku šumskom svjetla opažena
Kako sjajem zvijezda trepere u sjeni.
Tinuviel je ondje plesala dosita
Uz glazbu frule što bješe skrivena.
S kosom od zvijezda u igri kovita,
U bisernom ruhu što pogled plijeni.
Kad Beren bje sišo s planina od leda,
Izgubljen u šumi lutao je danima
Do vilin-rijeke što prijeko mu ne da,
Pa je sjeo sam s tugom što mu se vratila.
Kad iza lišća kukute bje svojim očima
Cvijeće od zlata u čudu stao gledat
Što bješe na njenu plaštu u rukavima
Dok ju je kosa kao sjena pratila.
Čarolijom mu umor nogu prestane
I premda su pred njim još bile mnoge milje,
On korakom brzim lako požuri pa zastane
Kad rukama obujmi blijedu zraku mjesečine.
Kroz vilin-kraj i šume dilje
Plešući lagano ona nestane,
I ostavi ga samog nek luta bez vodilje
Slušajuć šume kako odjekuju od tišine.
I često ču on zvuk što dopire
Od nogu lakih što poput vjetra bježe,
Il glazbu što iz podzemlja izvire
Zaostajuć u skrovitim dubinama.
Već kukute uokolo uvele leže,
List jedan po jedan s uzdahom povire
S bukve kao da šaptom sniježe,
Dok zimom šuma dršće u dolinama.
I lutao je svuda tražeć njene stope
Po stazama gdje leži lišće mnogih zima.
Gdje zrake mjeseca i zvijezda se stope
U ledeni mlaz od kog bi noć zadrhtala.
Njen ogrtač blijesnu na mjesečini biserima
Kad se na dalek vrhunac brijega pope
Plešuć, pod njenim nogama se digne plima
Magle, što se srebrom ogrnula.
Kad zima mine, a evo nje,
S pjesmom što budi iznenadno proljeće,
Što zvuči kao slavujev let il kišno rominjanje
Il voda ledena kad ispušta mjehuriće.
On vidje kako klija vilin-cvijeće
Oko njenih nogu i sve mu se boljke zaliječe,
Želeć vidjeti ples njen i čut pjevanje
Dok po travi bezbrižno skakuće.
Kad ponovo se u bijeg da, on je dostigne.
Tinuviel, Tinuviel, on dovikne
Zovući je njenim vilinskim imenom;
A ona se okrene ne bi li oslušnula,
No dovoljan bje tren, kad zastane,
I njegov glas je opsjeni čarolijom
I sudbina snažno je cijelu obuzme
Dok njegovim se rukama prepuštala.
A Beren vidje, gledajuć u njene oči,
U sjeni što joj se splela u kosi,
Drhtavi blijesak krijesnica noći
U odrazu neba, kao svjetlom osute.
Tinuviel, što vilinsku ljepotu nosi,
Besmrtna djeva što s mudrošću kroči
Oko njega se zavrti i zarobi ga u kosi
Dok su joj ruke bile srebrom posute.
Dugim ih je putem sudbina nosila
Preko surog stijenja s ledenih gorja,
Kroz tamne dveri ih je vodila,
Kroz šume što vječne sjene snuju.
Na suprotnim stranama beskrajnog mora
Još jednom ih je iznova spojila,
I premda su davno minuli iz naših dvora,
Glasovi im bez tuge šumom odjekuju."
("Nož u mraku", Prstenova družina)
"Samova pjesmica o trolu"
"Gle samotnog trola kraj kamenog stola
Gdje staru kost glođe što već davno je gola;
Već više je zima za glodanje ima
Jer do mesa se teško dođe.
I prođe kad dođe
U spilji pod brijegom bi pojeo vola,
Jer do mesa se teško dođe.
Čizmom visokom Tom već stiže skokom
Pa upita trola: "Što spazih to okom?
Je l' strica Tima to bedrena kost što tako u slast vam krati post,
Dok bi u grobu trebo počivat?
Bar snivat, ne izbivat,
Od smrti mu mnogo već ljeta minuše tokom
I mišljah da je u grobu osto počivat."
"Sinko," trol reče, "meni je slađe što kost plod je krađe.
Što misliš, da kosti u grobu su rađe?
Tvoj preminuli striko baš i nije viko
Kad uzeh mu slasnu bedrenu kost,
Oh pakost, za kost!
Trolu je mio svaki mu dio gdje god ga nađe,
Jer što će tvom stricu ta bedrena kost?"
"Ne vidim čemu", nato Tom reče, "trol sličan vama slobodno šeće,
Umjesto da ga sjekirom lakom netko sasiječe
Dok gricka i gloca kost roda mog oca.
Stog natrag je vratite smjesta!
Bez tijesta, bez mrijesta!
Jer po pravdi i svemu, kost pripada njemu;
Stog natrag je vratite smjesta!"
"Zbog bezvrijednih trica", reče trol, "ko iz vica,
Pojest ću tebe i kost tvojeg strica.
Uz komadić tvog mesa mogla bi biti ukusna smjesa
Kad iskušam zube na tebi.
Što ne bih, sve bih.
Sve kosti i žlundre su moja krivica
Ako ne iskušam zube na tebi."
Al kad pomisli neman da ručak je spreman,
Klikne: "Gle, pa u ruci ga nemam!"
Ne čekajuć vraga Tom sklizne mu straga
I čizmom mu da otpozadi.
Iznenadi! Sto gradi!
I pritom reče: "Ispravan način da kaznim tu neman
Jest da čizmom mu dam otpozadi!"
Al od tvrdog kamenog stola još tvrđa je trtica starog trola.
I spoznaja o tom Tomu će biti korisna škola.
Jer čizmom u stijenu pogodak čisti, na žalost, daje učinak isti
Ko vritnjak u stražnjicu trola.
Joj bola! Joj smola!
Uz smijeh starog trola, Tom jeknu od bola,
A noga mu utrnu dopola.
Od toga dana kad stigo je kući, Tom svuda ide šepajući,
I s nateklom nogom se bosonog muči;
A trol se ne ljuti, on sjedi i šuti
Dok gricka i gloca kost mu brata od oca.
I cmoca i gloca!
A trolovu stražnjicu Tom neće tući
Dok gricka i gloca kost mu brata od oca!"
("Bijeg do gaza", Prstenova družina)
"Pjesma o Earendilu"
"Pomorac bje Earendil
u zemlji Arvenien zastao je;
za put lađu izgraditi
od trupaca nimbrethilskih;
i jedara srebrom tkanih,
i u srebru izlivenih svjetiljaka,
ne bi li mu labud-pramac obasjala
i barjake po jarbolima, svjetlost jarka.
U oklopu drevnog kralja
od prstenja ispletenih;
sjajnog štita sa runama urezanim
da ga štite od svih rana nezadanih;
luk mu bješe rog od zmaja
strijele mu od ebanona,
srebrn prsluk boje bijele,
tok mača od kalcedona;
a sam mač od čelika uznosita,
kaciga od adamanta najčišćega,
orla perje navrh šljema vjetar vijo,
na grudima mu dragulj sijo mjesto stijega.
Pod mjesecom ispod zvijezda
daleko je od svog gnijezda lutao po sjeveru,
uz nevjeru začaranim putovima
plovio je on danima gdje se čudne zemlje steru
Bježeći od santi leda što se ruše usred gaza
i od polja vječnog mraza gdje su sjene polegnute,
prošao je i podzemnih vatri jare
i bespuća što se žare izgubljeni tražeć pute
pučinom bez zvijezda sjaja
stiže skraja sve do Noći od Praznine,
od praznine do beskraja projedri ju
ne vidjevši niti kopna niti zore na obzorju.
Bijesni vjetri ga gonili
naslijepo kroz pjenu voda
od zapada do istoka bez prestanka,
bez pristanka do njegova rodna žala.
Tu je Elwing kao ptica do njeg stigla,
tu se vatra tamna digla; još sjajniji
nego blijesak s dijamanta
bješe plamen s njene krune
kada sune na njeg svjetlost Silmarila.
Kada ga je okrunila živim sjajem
on bez trunke straha krenu, smjernog čela
brodu svom okrenut pramac; a tada će noćnim krajem
iz drugog nekog svijeta, s onu stranu Sinjeg mora,
jak bez stega, olujni se vjetar novi
dignut i ko vihor noći s Tarmenela;
putem kojim rijetki smrtnik plovi
nositi mu čamac ljuto, bijesnim dahom,
da bi ga ko smrću gonjen mahom, kroz sivilo,
morem dugo napuštenim, uzburkanim,
od istoka ka zapadu odjedrio.
Kroz noć vječnu nosio ga
moćni urlik mrkog vala,
natrag uzduž dugih milja potonulih crnih žala
potopljenih još od zore prvog dana,
sve dok nije, na obali od biserja,
čuo glazbu što kraj svijeta navješćuje.
Tamo on u viru vala i kovitu morske pjene
Vidje mijene sjaja zlata i dragulja,
i tada gore spazi Goru kako li se mirno diže
tamo gdje i sumrak liježe na koljena
Valinora i Eldamara,
viđenih iznad mora iz daljina.
I tako će lutalica, što je uteko iz noći,
napokon doći da bijela luka ga
primi u vilin-dom što razlista se čaroban,
gdje čist zablista novi dan, gdje poput stakla mutnoga,
podno brežuljka Ilmarina,
svjetlucaju u dolini ko tamna mrena
svjetiljkama obasjani tornjevi Tiriona
u odrazu na površini Jezer-sjena.
Tu zasta on u lutanjima junačkim,
i mnoga pjevanja mu pojahu,
i mudri mnoga predanja kazivahu,
i harfama zlatnim ga darivahu.
U vilin-bijelo ruho ga tada ogrnuhu,
i sedam žižaka poslahu da hode,
pred njim kad on, kroz Calacirian,
u skrovište zemlje nesretan ode.
A tamo u drevne dvornice bje ušao
gdje sjajem bezbrojne godine teku,
i beskrajno vlada najstariji kralj
u Ilmarinu, gdje litice planine sijeku;
tad riječi nikom znane bje slušao
što vezuju vilinsku vrstu s ljudskim rodom
i Ukazanja izvan poimanja mu bjehu pokazana,
zabranjene svim onima što žive pod nebeskim svodom
Tu novi brod su mu sagradili
od mithrila i stakla vilinskog;
sa blistavim mu pramcem i bez vesala,
bez jedara, al jarbola mu srebrnog:
a Silmaril, ko svjetlo s katarke,
ko barjaka, što živim plamenom
zauvijek mu put kazuju, je Elbereth
za novi let usadila i svojim znamenom
stvorila mu dva krila besmrtna
i tako sudbu vječnu mu zadala,
da brodi nebom što se prostire
s onu stranu Sunca do Mjesečevih obala
Sve od Brežja vječne noći
gdje se čuje srebrn žubor vodoskoka
uznijela ga vita krila, lutalicu i neznanca,
povrh lanca planinskoga, uznosita i visoka.
S kraja svijeta on se vrati i okrene,
želeć pratit dalekoga natrag puta
domu svom, kroz sve sjene putujući,
nebom poput zvijezde koja luta
kao plamen iznad maglenih širina,
što se diže izdubina, što se budi
iznad sivih, hladnih voda,
kao čudo prije no što zora rudi.
I kad iznad Međuzemlja nanesu ga duzi puti
napokon mogao je čuti zov plačući od jadosti
sa svih strana: djevojaka, vilin-djeva
iz onoga drevnog doba, crnih dana i propasti.
Al ga usud čvrsto steže i kobi mu nema kraja,
dokle Mjesec ima sjaja, najjača će med zvijezdama
samo smjeti preletjeti, nikad stati, nikad pasti
u zemlju gdje smrtnik živi na ovijem obalama;
zauvijek će biti glasnik, na zadatku
kojem nikad prestat neće ni trajanje ni nakana,
morat će nosit svjetla nadaleko nama znana,
Flammifera od Zapadnih naših strana."
("Mnogobrojni susreti", Prstenova družina)
"Elbereth" – vilinska himna na sindarinskom
"A Elbereth Gilthoniel,
silivren penna míriel
o menel aglar elenath!
Na-chaered palan-díriel
O galadheremmin ennorath,
Fanuilos, le linnathon
Nef aear, sí nef aearon!"
("Mnogobrojni susreti", Prstenova družina)
"Boromirova zagonetka"
"Trag slomljenog mača prati:
U Imladrisu ćeš ga naći;
Tamo će ti savjet dati
Od Morgulskih čari jači.
I pokazat će ti znak
O propasti, pa ćeš znat
Isildura kletve mrak.
Spram njega će polutan stati!"
("Elrondovo vijeće", Prstenova družina)
"Pjesma o zimi"
"Kad zima zube sprva pokaza,
Kad pukne kam od noćnog mraza,
Kad grana gola nad tokom se crnim vine,
Čas je zao za sputit se sred divljine"
(Prsten ide na jug", Prstenova družina)
"Bilbova pjesma"
"Eto, kraj vatre sjedim i snatrim
o svemu što jednoć znadoh,
od livadnog cvijeća i leta leptira
u ljeta što minuše kradom;
Do pauka niti, požutjelog lišća,
kad jesen se zgleda u rosi,
s maglenim jutrom i suncem od srebra
i vjetrom u mojoj kosi.
Eto, kraj vatre sjedim i snatrim
kakav će svijet biti sutra,
kad zima bez proljeća dođe
kojem neću dočekat jutra.
Oh, kakvih je stvari na ovome svijetu,
što nisam ih zagledo listom:
jer ni gaj svaki ni potok hitri
ne krasi se zelenom istom.
Eto, kraj vatre sjedim i snatrim
o ljudima iz drevnih davnina,
i onima što nastavat će svijet
kad mene proguta tmina.
Al za sve to vrijeme dok sjedim i snatrim
o prošlosti i kako se zbila,
osluškujem korake poznatog gosta
s pjesmom, pa kakvagod bila."
(Prsten ide na jug", Prstenova družina)
"Pjesma o Durinu"
"Svijet bje mlad, planine snene
Na Mjesecu još ni sjene,
Ni riječi još nije bilo ni za potok niti za kam
Kad otvori Durin oči i po svijetu krene sam.
Imena je podario bezimenom brežju, dolju,
Iz vrela je vodu pio, nekušanu, nikad bolju,
Nad Zrcalnim se jezerom nagnuo i zagledao,
Kad mu je na krunu zvijezda nehotice pogled pao
Ko na nisku od dragulja, na srebrnoj površini,
Iznad sjene što je njegov odraz čini.
Svijet bje lijep, planine vitke
Drevnih dana prije bitke
Gospodara Nargothronda, Gondolina
Što odnese ih pučina
I proguta ocean.
Svijet bje lijep na Durin-dan.
Sa prijestolja isklesanog vladao je patuljcima,
Iz dvorova od kamena urešenih stupovima,
Poda sjajnog srebra, svoda zlatnog kao kruna;
I vratima sa zapisima moćnih runa.
Lijepa, jasna, bez prestanka gdje je sjala
U brušenim svjetiljkama od kristala:
Zvijezda, Sunca i Mjeseca, svjetlost čista
I za noći i oluja blistava i uvijek ista.
Po nakovnju čekić tuče, ti zvukovi dvore pune,
Dlijeto kleše, urezuje klesar rune,
Oštrica se britka kuje, držak mača pričvršćuje,
Zidar gradi, rudar kopa, buši, ruje,
U kupove rasut biser, dragulj i opal blijedi,
Metal skovan da krljušti oblik slijedi,
Štitovi i sjekire, oklopi i sjajna koplja,
Ležali su s mačevima naslagani poput snoplja.
Neumorni tada bjehu Durinovi sljedbenici,
Glazba jutrom bi budila podanike u dvornici,
Putujući bi svirači po harfama prebirali,
Fanfarama na vratima sve bi goste pozdravljali.
Svijet bje star, planine sure,
U kovnici sve su vatre već odavno ugasnule,
Harfe šute, a ni čekić na nakovanj stoljećima već ne pada:
U Durinovim dvorovima sad potpuna tama vlada,
Sjena leži na njegovu grobnom humu;
U Moriji, u crnom Khazad-dumu.
Zvijezde davno potonule ponekad se naziru,
Na tamnom i glatkome Zrcalnom jezeru,
Tamo kruna mu počiva, duboko na samom dnu,
Dok se Durin ne probudi, ne otrgne vječnom snu."
("Putovanje po mraku", Prstenova družina)
"Pjesma o Nimrodel"
"Bje vilin-djeva u davno doba
Ko zvijezda što bliješti danju,
Njen bijeli plašt bje zlatnog ruba
I cipele od srebra za nju.
Zvijezda što sjaji joj nasred čela
I svjetlost u njenoj kosi
Bje ko Sunca zraka kad bi pala
Na Lórien u rosi.
Bje duge kose i bijele puti
Bje lijepa i nesputana,
Koraka kao da smjer vjetra sluti
Ko lišće linden-grana.
Ondje gdje slapovi nimrodelski
Bistru studen-vodu rone,
U jezeru njen pjev vilinski
Ko srebra jeka tone.
A gdje sad luta, tko će to reći?
Pod suncem ili kroz mrak?
Kad Nimrodel je prestao teći
I svaki mu nestao trag.
U luci sivoj na nju je čekala
Vilin-lađa dan za danom,
Dok čuvala brod je uvala
Od mora uzburkanog.
Al vjetar noćnik masku zbaci
I digne se s urlikom zime,
I vilin-brod sa sidrišta baci
Na pučinu strujom plime.
I kopna ne bi već s prve zore,
Sive su gore zamakle sjeni
Valova teških što diže more
Pod krestama u pjeni.
Gledo je Amroth žal što se krije
Iza vala što sve veći se diže,
I proklinjo nevjernu lađu što nije
Nimrodelu sve bliže.
Taj vilin-kralj imena znana
Bje vladar svim i svemu
Kad zlatna se razlista grana
U bajnom Lothlórienu.
Svi ga vidješe s krme u skoku
Poput strijele što traži metu
Kako zaranja u vodu duboku
Ko galeb u nisku letu.
More je s vjetrom kose mu plelo
I pjena se oko njega sjala
Kad spaze ga gdje snažno i smjelo
Ko labud jaše vrh vala.
Al sa Zapada ne bje nam stigo glas,
A niti na Ovijem obalama,
Vijest kakvu je čuo itko od nas
Da Amroth je sa nama."
("Lothlórien", Prstenova družina)
"Frodova tužaljka za Gandalfom"
"Kad sumrak Shire u sivo zavi
Pod brijegom korak čuh mu smjesta;
Al prije zore on put nastavi
I bez ijedne riječi nesta.
Pustošijom do Dugog rata,
Od goleti do južnog dolja,
Kroz zmajev dom il tajna vrata,
On išao je kud god ga volja.
Priča li hobit mu il vilenjak,
Reži li zvijer il kliče mu orao,
Govori čovjek mu il patuljak,
On tajni jezik svih je znao.
Oštroga mača s rukom što vida,
Gromkog glasa s gorućom luči;
Pognutih leđa pod teretom briga,
Navijek na putu, pri tuđoj kući.
Iskusan vladar u ratu il miru,
U ljutnji brz, na smijehu još brži;
Umoran starac u starom šeširu,
Pamtim ga gdje za štap se drži.
Na kamenom mostu je stajao sam
Spram Vatre i Sjene prkosnog uma;
Kad štap mu se slomi i pukne kam,
Tad uze ga usud Khazad-duma.
("Galadrielino zrcalo", Prstenova družina)
"Samova pjesmica o Gandalfu"
Najljepši vatromet što ga pamtim
Je onaj sa zvijezdom zelenoplavom,
I s gromom i zlatnim pljuskom što plamti,
I s kišom cvijeća nad mojom glavom."
("Galadrielino zrcalo", Prstenova družina)
"Galadrielina pjesma o Eldamaru"
"Lišću pjevam, lišću zlatnom, lišće zlatno nato raste,
Vjetru pjevam, vjetar stiže, šumi granjem moje bašte.
Povrh Sunca i Mjeseca, gdje se pjeni more Sinje,
Kraj obala Ilmarina, zrije stablo iz davnine.
U sutonu što vječno traje, Eldamarom bliješti ono,
Podno zida velebnoga, vilin-grada Tiriona.
Godinama zlatno lišće blistalo je na granama.
S ove strane Sinjeg mora suze tuge teku nama.
O Lórien, stiže zima, listove će sve pokosit,
Popadat će sa svih grana, tokom će ih rijeka nosit.
O Lórien, predugo sam s ovu stranu Sinjeg mora,
Moja kruna sada blijedi, opleli je zlatni cvati elanora.
I da sada brodu pjevam, koji li bi po me došo,
Koji brod bi poveo me, Sinje more dvaput prošo."
("Oproštaj s Lórienom", Prstenova družina)
"Galadrielina pjesma o Eldamaru"
"Ai! Laurie lantar lassi surinen,
Yeni unotime ve ramar aldaron!
Yeni ve linte yuldar avanier
mi oromardi lisse-miruvoreva
Andune pella, Vardo tellumar
nu luini yassen tintilar i eleni
omaryo airetari-lirinen.
Si man i yulma nin enquantuva?
An si Tintalle, Varda Oiolosseo
ve fanyar maryat Elentari ortane
ar ilye tier undulave lumbule;
ar sindanoriello caita mornie
i fallnalinnar imbe met, ar hisie
untupa Calaciryo miri oiale.
Si vanwa na, Romello vanwa, Valimar!
Namarie! Nai hiruvalye Valimar.
Nai elye hiruva. Namarie!"
"Ah! Poput zlata pada lišće na vjetru,
duge godine nebrojene kao krila drveća!
Duge su godine minule kao brzi gutljaju slatke medovine
u visokim dvoranama onkraj Zapada,
pod modrim svodovima Varde
gdje zvijezde podrhtavaju od pjesme njena glasa,
svetog i kraljevskog.
Tko će mi sad ponovo natočiti pehar?
Jer sad je Upaliteljica, Varda, kraljica zvijezda,
S Vječno bijele planine, podigla ruke kao oblake
I sve su staze duboko potonule u sjenu;
Iz sive zemlje tama leži
na zapjenušenim valovima između nas,
A izmaglica zauvijek obavija dragulje Calacirye.
Izgubljen je sad, izgubljen je Valimar za one s istoka!
Zbogom! Možda ćeš ti pronaći Valimar.
Možda ćeš ga čak i ti pronaći. Zbogom!"
("Oproštaj s Lórienom", Prstenova družina)
DVIJE KULE
"Tužaljka za Boromirom"
"Kroz Rohan preko močvara i polja, gdje raste trava dugih vlati
Zapadni vjetar lagano stiže i do zidina čvrstih svrati.
'Novosti kakve sa zapadnih strana, nosiš mi noćas, o lutalice?
Da li po zrakom Mjesec-svata Boromira ti vidje lice?'
'Vidjeh ga kako sedmim brzacem gazi i vodom širokom sivom,
Vidjeh ga kako pustim zemljama jaše i ne više očinjim vidom.
U sjeverne sjene je pod zvijezdama zašo, te trag mu izgubih stog,
Vjetar sjeverac možda je čuo zov mu kad dune u rog.'
'O Boromire! S najviše kule sam spram zapada gledo sve dokle mi pogled seže,
Al tvojega lika ne vidjeh kročiti iz pustih zemalja, plemeniti kneže!'
Dah morskih pučina ponijet će Južnjak preko pješčanih dina i stijenja,
Noseći kliktaj galeba bijela što tek pred dverima jenja.
'Novosti kakve sa južnih strana večeras nosiš s uzdahom tvojim?
Gdje Boromir vrli noćiva sada, da l tegobno kroči? Za njeg se bojim!'
'Ne pitaj mene gdje li je sad. Toliko kosti tu nanose struje,
Gdje bijele leže na pržini žala, il trule pod hridi za oluje,
Toliki su ljudi niz Anduin prošli tražeći mora od davnih dana,
O njima pitaj vjetra Sjeverca što nosi vijesti sa zapadnih strana.'
'O Boromire! Pod dverima Južnim ka moru put se pust pruža spram daljina
Al njime ti nisi stigo ni s galeba krikom sa sinjih pučina.'
Kroz Kraljeva vrata stiže Sjeverac s hukom vodopada,
Bistar i leden on zavija noću kroz tornjeve snenog grada.
'Novosti kakve sa sjevernih strana nosiš mi obnoć, o vjetre moćni?
O Boromiru, ratniku hrabrom što izbiva dugo, pričat mi počni!'
'Pod Amon Henom poklič mu čuh, gdje s Orcima zametnu boj,
A danas Rauros, vodopad zlatni u zagrljaj primi ga svoj.
Napuknut štit i slomljen mač kraj vode uz odar mu leže,
Dok ponosnog čela i spokojna lica na počinak vječni on liježe.'
'O Boromire, s najvišeg tornja straža će motrit licem spram sjevernih strana,
Spram Raurosa, zlatnog slapa, od danas do vječnosti svakoga dana.' "
("Boromirov odlazak", Dvije kule)
"Pjesma o Gondoru"
O Gondore, O Gondore, među gorjem i pučinom,
Gdje Zapadni vjetar puše, a svjetlost nad krošnjom srebrnom
Pada poput sjajne kiše po vrtovima drevnih kraljeva.
O gordi bedemi, o bijele kule, o krilata kruno sa zlatnog prijestolja!
O Gondore! O Gondore! Da l će se ljudi opet diviti pod krošnjom srebrnom,
Da li će zapadni vjetar opet puhati gorjem i pučinom?
("Rohanski jahači", Dvije kule)
"Entska duga lista"
"O bićima živim nauk kad slijedi,
Ti slobodna četiri roda navedi:
Vilin-djecu što uvijek su prva,
Patuljke zatim iz kamenih dvora,
I Ente iz zemlje stare ko gora,
I ljude smrtne, vladare konja.
Pa zidara dabra i vepra borca,
Srndaća skakača i medvjeda lovca,
Gladnoga vuka i zeca što se plaši,
Orla u gnijezdu il vola na paši,
I jelena s rogom i sokola smjela,
I zmiju što puzi i labuda bijela."
("Drvobradaš", Dvije kule)
"Drvobradaševa pjesma"
"Vrbicima Tasarinana hodio sam u proljeće.
Ah, ta slika i taj miris proljeća Nan-tasariona!
To, rekoh si da dobro je.
Bresticima Ossirianda hodio sam tokom ljeta.
Ah, to svjetlo i ta glazba ljeta na Ossirskih sedam rijeka!
To mišljah da najbolje je.
A u jesen došao sam do bukava Neldoretha.
Ah, to zlato i ta rumen, uzdah lišća u jesen Taur-na-neldora!
Sve bje ljepše neg poželjet mogao sam.
Al na zimu uspeh se do borova s visoravni Dorthoniona.
Ah, taj vjetar, ta bjelina naspram granja crnog zimskog Orod-na-Thona!
Moj poj se digo sav raspjevan širom svoda.
Sve te zemlje danas sniju prekrivene valovima,
Dok ja hodim Ambaronom, Tauremornom i Aldalomeom,
Po mom kraju, po Fangornu,
Gdje je korijenje duboko.
Gdje minula ljeta od naslaga lišća bolje
Kriju tlo Tauremornalome."
("Drvobradaš", Dvije kule)
"Ent i entica"
"Ent: Kad proljeće razlista granje i bukvom mladi sok prostruji,
Kad potok šumski svjetlom svane i vjetar sljemenom zabruji,
Kad dug je korak i dubok dah a gorski zrak je britak svima,
Tad vrati mi se i natrag dođi, jer gdje ti ljepše zemlje ima?
Entica: Kad proljeće u polje zađe i klasjem pšenica zažuti,
Kad voćnjak cvatom sav zasjaji ko s pokrovom od snježne puti,
A Sunce digne zrak pun kiše i ispuni svijet mirisima
Tad tu ću ostat i neću doći jer gdje mi ljepše zemlje ima?
Ent: Kad ljeto polegne po svijetu i pozlati se podnev-dan
Pod krovom lišća usnuloga propupa svakog stabla san,
Kad šumski dvori zazelene svježinom vjetra zapadnog,
Tad vrati mi se, natrag dođi, jer nema ljepšeg do doma mog.
Entica: Kad ljeti voće sladom zori i bobe tamne i klip zabijeli,
Kad vlat se zlati i plod oteža, a ljetina se gradu seli,
Kad med u saću se prelije, uz dašak vjetra zapadnoga,
Tad tu ću ostat i neću doć jer nema ljepšeg do doma mog.
Ent: Kad dođe zima, divlja zima, kad brijeg i šuma pod ledom ginu,
Kad noć bez zvijezda će proždrijeti dan što bez sunca minu,
Pred vjetrom kletim s istoka potjerane zaliju nas ljute kiše,
Tražit ću te, naći ću te, izgubit – nikad više!
Entica: Kad stigne zima i pjesma stihne, kad tama se na koncu spusti,
Kad ogoljela grana pukne i sav trud svije sumrak gusti,
Tražit ću te, dočekati, izgubit – nikad više!
Kročit ćemo skupa putem pod naletom ljute kiše.
Oboje: Skupa ćemo cestom poći što na Zapad vodi nogu,
Tamo ćemo naći zemlju gdje počivat srca mogu."
("Drvobradaš", Dvije kule)
"Bregaladova (Brzogredčeva) pjesma"
"O Orofarne, Lassemista, Carnimírie!
Oskorušo moj ponosu, u rasutu tvoju kosu upleten je bijeli cvat!
Oskorušo moja mila, nikad nisi ljepša bila neg ljeti u podnev-sat
Kora ti je sjajna bila, lišća lakog poput pera, glasa meka i opojna,
U rumenozlatnoj boji na tvom čelu kruna stoji uznosita i uspravna.
Oskorušo uvenula, kosa ti je siva, suha, vremenu ti stao tijek,
Otpala ti gorda kruna, utihnuo mio glas za svagda i zanavijek.
O Orofarne, Lassemista, Carnimírie!"
("Drvobradaš", Dvije kule)
"Propast stiže, Ent se diže s grmljavinom svih bubnjeva:
ta-runda-runda-runda-hej!
Propast stiže, Ent se diže, zvuk rogova i bubnjeva:
Ta-runa-runa-runa-hej!
("Drvobradaš", Dvije kule)
"Entska koračnica"
Na Isengard, na Isengard, kamenitih dveri grad
koji nikad nije svladan,
Na Isengard, na Isengard iako je čvrst i jak,
ko led hladan, pust i gadan,
Na njeg ćemo u boj poći, smrvit kamen ko led hladan,
skršit dveri, ništit moći;
Gore stabla, granje ječi; njihove se žare peći,
stoga u boj ćemo poći!
Zemljo tmine eno tvoje zle sudbine,
uz bubnjeve Ent se diže, propast stiže!
Isengardu propast stiže!
Zla sudbina sve je bliže!
("Drvobradaš", Dvije kule)
"Galadrieline poruke"
"Elessaru, Elessaru, gdje su sada Dúnedaini?
Zašto još tvoj rod luta po pustopoljini?
Bliži se čas kada će Izgubljeni stijegom mahati,
I siva družina sa Sjevera će ponovo jahati,
Al tamna je staza kojom te sudba vodi,
Jer mrtvi motre na put što moru hodi.
Legolasu Zelenlisti, već dugo u šumi podno gore
U radosti živiš. Čuvaj se mora!
Ako začuješ s obale krik galeba,
Tvoje srce neće naći mira u šumi više nikada."
("Bijeli jahač", Dvije kule)
"Tužaljka za Rohirrimima"
"Gdje li su konj i jahač? Gdje li je rog što gromko zbori?
Gdje li su šljem i okop, a gdje se plamena kosa vijori?
Gdje li su prsti sa harfinih žica, gdje li još kamin gori?
Gdje li su ljeta i obilne žetve i visok kukuruz što ljeti zori?
Nema ih više ko ni planinske kiše, nit vjetra u lanjskome sijenu.
Nema tih dana sa zapadnih strana, zašli su za brijegu sjenu,
Može li itko još skupiti dim davno spaljenih stabala,
Il protekle godine dozvat natrag da vrate se s dalekih žala?"
("Kralj od zlatnih dvora", Dvije kule)
"Gandalfova pjesma o Lórienu"
"U Dwimordenu, u Lórienu,
Nećeš naći ljudsku stopu ugaženu,
Rijetki smrtnik očima je ugledao svjetlost njenu
Što sjaji od pamtivijeka snagom koja ne zna mijenu
Galadriel, lijepa djevo, o divna Galadriela,
Poput vode iz tvog vrela,
U tvojoj se bijeloj ruci zvijezda blista,
Čista i neukaljana poput šume zlatnog lista
U Dwimordenu, u Lórienu,
Čija ljupkost nema sjenu.
("Kralj od zlatnih dvora", Dvije kule)
"Poziv u boj Eorlinga"
"Ustajte sad, ustajte, jahači Theodena!
Mračna se zbivaju djela, Istok se crni,
Osedlajte konje, nek rog zaori!
U boj Eorlinzi!"
("Kralj od zlatnih dvora", Dvije kule)
"Gandalfova zagonetka o entima"
"Dok željezo još nije bilo, nit se stablo pokosilo,
Dok su gore bile mlade, a mjesec još prepun nade;
Prije neg se prsten stvori, dok još bijeda ne bje znana,
Hodila je po šumama od najdrevnijeg od svih dana."
("Put do Isengarda", Dvije kule)
"Entska duga lista"
"Iz tla iznjedreni, stari ko planine,
Koraka dugačka Enti od vode žive;
Gladni poput lovca, hobiti su djeca,
Taj sićušni narod od srca se smije."
("Sarumanov glas", Dvije kule)
"Stihovi drevnih predanja"
Vite lađe, kršni kralji,
Njih tri puta tri,
Što doniješe izdaleka,
Odande gdje more vri
Sedam zvijezda, kamenova
I stablo bijelo krošnju što zri.
("Palantír", Dvije kule)
"Golumova pjesma"
"Kad god ruke tlu su blizu,
Što nas ljute travke grizu
I glođu noge naše!
Kost je stara kao stijena
Kao obrok od kamenja
Kom bez mesa paše?
Al brz potok il jezero
Hlade, vlaže suho tijelo
I glade noge naše!
A sad želimo žarko…"
"Golumova zagonetka"
"Živu bez zraka,
Hladniju od mraka
Nikad žednu, što uvijek pije,
U oklopu svu, što bučna nije.
Na kopnu se lako guši,
Otok što iz vode strši
Njojzi nalik je planini
A vodoskok joj se čini.
Mjehurom od čistog zraja
Tako lijepa, vitka, tanka,
Kada dirne ruke naše!
Sa radošću i ushitom
Družimo se mi sa ribom
Jer trbuhu nam paše!"
("Put kroz močvaru", Dvije kule)
"Olifant"
"Ko miš siv,
Velik ko div,
S nosom ko zmija,
I šuma se povija,
Tlo i nebo drhti skupa;
Kada nogom gordo stupa.
U ustima roga dva
Još na jugu živim ja.
I ušima znadem mahat
Ponekad me možeš jahat.
Godina si ne znam broj
Ne liježem na trbuh svoj,
Niti kad mi dođe kraj.
Olifant sam znaj,
Najveći od bića svih,
Silan, star i ne baš tih,
A kada me sretneš tek,
Pamtit ćeš me zauvijek.
Tko nikad me ne vidi
Misli da ne postoji;
Stari Olifant kao ja,
A nije laž, i to se zna!
("Crna dveri su zatvorene", Dvije kule)
POVRATAK KRALJA
"Riječi proroka Malbetha"
"Nad zemlju se nadvila duga sjena,
spram zapada protežući krila tame.
Do humlja kraljeva gdje kula drhti
zla sudba stiže. Mrtvi se ne bude sami;
Jer za krivokletnike sad kuca ura:
pred kamen Eresta ponovo će stati
i čuti rog kako na brežju ječi.
Čiji će to rog biti? Tko će ih zvati?
Njih zaboravljene ljude iz sivog sumraka
Zvat će sljednik onog kome su prisegu dali.
Sa Sjevera će doći silnom potrebom gonjen
I prijeći prag vrata što k Mrtvima vode."
("Ispraćaj sive družine", Povratak kralja)
"Tužaljka za Theodenom"
"Iz Dunharrowa tamnog u jutro sivo
s punom četom sin Thengelov krene,
pa do Edorasa stiže, do drevnog dvora
čuvara Marke, u magli skrivena,
gdje su zlatna krovišta u tamu zavijena.
Zbogom, reče svom rodu slobodnom,
Zbogom ognjištu i svetištu i kruništu,
gdje je, dok svjetlo ne potamni, stolovao.
Tad odjaše kralj, a strah bje za njim,
sudbina pred njim. Riječ dana ga veže,
jer prisege svoje do zadnje je držo.
I dalje jaše Theoden. Pet noći i dana,
Na istok sveudilj, na konjima jure Eorlinzi.
Kroz Folde i Fenmarch i Frienwood,
šest tisuća kopljanika, do Sunlendinga,
do moćnog Mundburga pred Mindolluinom,
do gradova Morskog kralja u Kraljevstvu Južnom
što ga opsjeda zlo i okružuje vatra.
Zla ih kob goni, i tad Mrak proguta
i jahača i konja; dalek topot
u tišinu utone; bar tako govore pjesme."
("Rohanska smotra", Povratak kralja)
"Theodenov bojni poklič"
"U boj! U boj! Theoden vas zove!
Spram zlodjela, paljevine, opačine
koplja naša nek polete, štitovi se raspolute!
Dan je mača, crven-dan je, prije nego se sunce rodi,
Uzjašimo i krenimo, sudba nas u Gondor vodi!"
("Rohanci jašu", Povratak kralja)
"U času smrti Theodenove"
"Ne žalite odveć! Moćan bje taj što ga smrt pokosi.
I častan bje mu kraj. Kad humak mu uzdignemo,
Tad će žene zajecati. A sad rat nas zove!"
("Bitka na Pelennorskim poljima", Povratak kralja)
"Éomerova pjesma"
"Iz sumnje, iz mraka došao sam do dana
Što se rađa, suncu pjevajući, mača isukana.
Do kraja nade jahao sam sve dok srce puklo nije.
Za bijes i propast i krv što je sumrak lije."
("Bitka na Pelennorskim poljima", Povratak kralja)
"Pjesma o humcima Mundburga"
O rogovima kako u brdima huče čuli smo priče,
O mačevima sjajnim iz Kraljevstva Južnog,
O konjima kako jure kroz kamenu zemlju
Poput jutarnjeg vjetra. O ratu što bukti.
O mjestu gdje pade Theoden, moćni vladar.
I zelenim se pašnjacima i zlatnim dvorima
Na sjevernim poljima nikad ne vrati
Veliki vojskovođa. Ni Harding, ni Gunthlaf,
Ni Dunhere, ni Deorwine, ni vrli Grimbald,
Ni Herefara, ni Herubrand, ni Horn, ni Fastred.
Svi u boj krenu i svi zginu daleko od doma
I sada leže pod zemljom u humlju Mundburga,
Uz svoje suborce, gospodare Gondora.
Ni Hirluin Lijepi u brda kraj mora,
Ni Forlong Stari u doline rascvjetane,
Ne vrate se slavom ovjenčani, kao ni strijelci
Kršni Derufin i Duilin do tamnih voda
Jezera Morthonda pod sjenom gora.
Tog jutra smrt sa smirajem dana
Uze i plemstvo i puk. Svi oni već dugo sniju
Pod travom Gondora uz Veliku rijeku.
Siva je sad poput suza u srebrnom bijegu
Crvena onomad bje, hučna i divlja:
Krvlju obojene pjene pod ognjenim suncem;
Ko svjetionici planu planine te noći
A crvena rosa kanu po Rammas Echoru.
("Bitka na Pelennorskim poljima", Povratak kralja)
"Athelas"
"Kad crni vjetar digne prah
Kad naraste smrtni strah
I svjetlo nesta. Gdje je spas?
O athelas! O athelas!
Na samrti život nudiš
U kraljevoj se ruci budiš!"
("Kuće izlječenja", Povratak kralja)
"Pjesma o Lebenninu"
"Srebro teče potocima od Celosa do Eruija
Po zelenim poljanama Lebennina!
Visoko se trava diže. Diše vjetar sa pučina
Bijeli ljiljani se njišu,
I zvone zlatni zvončići mallosa i alfirina
Po zelenim poljanama Lebennina,
Pod dahom vjetra sa pučina."
("Posljednje vijećanje", Povratak kralja)
"Samova pjesma u kuli orka"
"Na zapadu, gdje odvajkad sunce spava,
Možda baš sad cvjeta cvijeće,
Krošnja lista, buja trava,
Vuga poje, potok teče.
Il možda ove noći bez oblaka,
Vilin zvijezde, ko dragulje bijele nosi,
Glave njišuć, breza svaka,
Među lišćem, razasute ko po rosi.
Čamim tu na kraju puta,
Zatočen u tmini klisa,
Al znam, povrh čvrstih kula,
Ko i povrh svake gore, svakog visa,
Svake sjene, svjetlost sunca se prelama,
Ili zvijezda dok po svodu vječno lijeću.
Tako ja sa danjim svjetlom i zvijezdama
Oprostit se – nikad neću!"
("Kula Cirith Ungola", Povratak kralja)
"Legolasova pjesma o moru"
"S mora, mora Sinjeg galebova čujem poj
Vjetar puše nad pučinom, bijele pjene noseć roj
Ka zapadu, ka zapadu, obraz svoj gdje sunce kloni
Sive lađe, sive lađe, ušima mi poziv zvoni
Roda moga što se moru davno otisnuše.
Da napustim ove šume što mi život podariše,
Jer naši su dani prošli i vijek smrtni sve je kraći,
Sinje more projedrit ću, obalu ću drugu naći
Tamo gdje se dugi vali zadnjim žalom razbijaju
S izgubljenog me otoka milim hukom zazivaju
K Eresseu, smrtnicima nedostupnoj vilenjačkoj postojbini
Gdje list nikad ne otpada, k mojoj pravoj domovini."
("Cormallensko polje", Povratak kralja)
"Orlova pjesma"
"Zapjevajte sad, o vi ljudi kule Anorove,
jer carstvo Sauronovo je skršeno zauvijek
I Crna je kula srušena.
Pjevajte i radujte se, ljudi Kule stražarske,
vaše bdjenje ne bje uzalud,
Crne dveri su skršene,
Vaš kralj je kroz njih kročio,
pobjedničkim korakom.
Pjevajte i milo vam budi, svi vi djeco Zapada,
jer kralj vaš je snova stigo
i živjet će kraj vas,
na vijeke vjekova.
I stablo što je svenulo prolistat će,
i on će ga zasadit visoko,
i grad će biti blagoslovljen.
Pjevajte ljudi!
("Namjesnik i kralj", Povratak kralja)
"Theodenova pogrebna pjesma"
"Iz sumnje, iz mraka došao sam do dana
Što se rađa, suncu pjevajući, mača isukana.
Da nadu nam vrati i u nadi zgine,
Jači od smrti, jači od straha, i kletvu nam skine.
Sad nema ga među živim i nema ga među nama.
Bud vječna mu slava!"
("Mnogobrojni rastanci", Povratak kralja)
"Stara putna pjesma"
"Putovi navijek idu još dalje
Kroz vrtna vrata s noge na nogu,
Pa u daljine kud cesta ih šalje,
Nek drugi ih slijede ako sad mogu!
Možda će oni na novi put krenut,
Dok ja ću najzad, već teških vjeđa,
U toplo svratište u sumrak skrenut,
Gdje krevet mi čeka umorna leđa."
("Mnogobrojni rastanci", Povratak kralja)
"Stara putna pjesma"
"Za me zavoj svake ceste
Skriva staze, tajne, česte;
Al već sutra doć će dan,
Kad ću najzad krenut sam
Kroz prolaze koji slijede
Mjesečeve zrake blijede
Il začaran sunčev san"
Srodni članci:
- Asea Aranion
- Scene iz ROTK-a i TTT-a među 25 najboljih scena svih vremena
- Yrch
- Valaraukar
- Athelas
- Zaragamba
|
|
|
|
| |
|
Citat tjedna |
Ali još i sad ima nade. Ja vam neću ništa
savjetovati da radite ovako ili onako. Jer ja vam ne mogu biti od koristi u samom
djelovanju ili smišljanju planova, niti u biranju između ovog i onog poteza, nego samo u
poznavanju onoga što je bilo i što jest, i djelomice onoga što će biti. Ali jedno ću vam
reći: vaša je misija na oštrici noža. Zastranite li i najmanje, stvar će propasti, i svi će
nastradati. Pa ipak, ima nade dok je god družina pouzdana.
Galadrielino zrcalo
Prstenova družina
|
|
|
| |
|
Preporučamo |
 |
|
|
| |
|
Izbor predloška |
|
|
|
| |
|
